Dnevnik čitanja gospođe G.

Moj odnos prema odorama oduvijek je ambivalentan. Istodobno me privlače i odbijaju. Kada vidim odore, čujem poruke koje se emitiraju i miješaju na različitim frekvencijama. Istodobno primam poruke poput "odora izražava prepoznatljivost pripadnosti jednoj organizaciji, vjernost nekom zajedničkom cilju, promicanje vrijednosti određene institucije, zajedništvo, sklad u nastupu i djelovanju...", ali i "pod odorom se prečesto nastupa u ime jednoumlja i slijepe podložnost hijerarhiji, ona uključuje pomanjkanje autonomije i osobnog identiteta" pa čak i "pod raznim odorama se širilo i širi nasilje u ime nejasnih ili neprihvatljivih ideja". Neke odore mi ulijevaju osjećaj spokoja i sigurnost (redovnički habiti, kute djelatnika u zdravstvu, policijske odore), neke me uznemiruju (odore raznih milicija i vojnih hunti kroz povijest i sadašnjost), dok me neke odore zbunjuju i nameću mi određena pitanja. Uzmimo, za primjer, odore engleskih bobby policajaca ili buckingham...

Nisam bila osobito dobar učenik u osnovnoj školi, a u srednjoj sam konačan zalet uhvatila tek u trećem razredu. U osnovnoj me školi ponešto i zanimalo, u srednjoj gotovo ništa izuzev povijesti, hrvatskog jezika i geografije. Fakultet je bio posve druga priča. Odabrala sam ga, na čuđenje okoline, u zadnjoj rundi odluka za prve prijemne rokove. Nikada nisam zbog tog, ponešto impulzivnog odabira zažalila. Uživala sam u svom studiju, koliko god dugotrajan i naporan bio. A bio je dugotrajan, vjerujte mi. Studirala sam u predbolonjskoj epohi, ergo, imali smo milijun kolegija,  izbornih predmeta, seminara i vježbi. Divila sam se profesorima (onima pred kojima nisam strepjela ili se oholo snebivala nad njihovim pedagoškim metodama), uživala sam u predavanjima (u onima s kojih nisam markirala na konstruktivne rasprave uz kavu  s kolegama), pomno sam čitala svu literaturu (osim ako je kolegij bio baš dosadan), nisam prepisivala na ispitima (možda ipak jednom jesam, grčki), a blefir...

Sakura Nisam vam nešto od ljubavnih romana  u zadnje vrijeme. Ne podcjenjujem žanr, dapače, samo sam trenutno u životnom razdoblju kada se ne mogu uživjeti u romantične pripovijesti. Gledam postapokaliptično uređenje svoga doma na kojem mogu zahvaliti svojem diy sklonom potomstvu  i slušam njihove zaigrane uzvike koji na mahove podsjećaju na uvodne scene "Planeta majmuna" i zaključujem kako ljubavni roman traži mirnije ozračje. Možda mi zato bolje odgovaraju krimići i trileri, a ne ustručavam se ni povijesnih ratnih saga....  Opet, mislim kako mirne duše mogu reći kako mi ljubavni romani nemaju što zamjeriti. Načitala sam ih se poprilično u mladosti. Kad kažem mladost, mislim napose na vremensko raudoblje od drugog do petog razreda osnovne škole. Odrasla sam na selu, školska knjižnica je bila oskudno opremljena mahom lektirnim štivom, pa su se knjigoljupci-aspiranti morali oslanjati na privatne knjižnice svojih tetaka i stričeva, susjeda i roditelja školskih kole...

Prije nekoliko tjedana vijesti iz svijeta sve češće su spominjale novu prijetnju čovječanstvu evidentiranu šifrom  COVID-19. Sluteći kako njegov zlokobni stisak neće ostaviti pošteđen niti jedan dio svijeta, palo mi je na pamet da se za svaki slučaj opskrbim zalihom knjiga koje bih mogla pročitati u izolaciji o kojoj se počelo govoriti. Dan prije njezinog zatvaranja posjetila sam našu gradsku knjižnicu, vratila knjige koje sam dugovala, produžila dvije koje sam imala doma i to je bilo to. Pravodobno sam se dosjetila kako ću vjerojatno neodređeno dug period doma biti sama s petogodišnjakom, trogodišnjakom i bebom od devet mjeseci  što je i meni, kroničnom optimistu, dalo zaključiti kako će vrijeme posvećeno čitanju ostati u mojoj mašti. "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" Harukija Murakamija posljednja je knjiga koju sam pročitala u miru prije karantene koja nam je pretumbala svakodnevicu. (Čitam ponovo "pročitala u miru" i smijem se sebi koja je ...

Pregledavam malo naslove knjiga o kojima sam dijelila svoje razmišljanje ovdje na blogu i zaključujem kako bi se netko mogao grdno prevariti što se tiče mojih literarnih preferencija pa, ne daj Bože, zaključiti, kako volim samo birane književne zalogajčiće. Premda u zadnje vrijeme dajem nastojim dati više prostora "kvalitetnijim" naslovima,  ja sam zapravo čitalački svežder. Ne svejed. Svežder. Kad sam bila dijete, mama me redovito prekoravala zbog brzine kojom jedem i govorila mi da si ostavim vremena za disanje i žvakanje. (Svi koji znate moju mamu znate da je koristila bogatiji riječnik od ovoga!) Ruku na srce, moji obroci su doista manje nalikovali "blagovanju", a više "proždiranju" jer mi se jedenje uvijek činilo pukim gubljenjem vremena. Sama sebi sam često uputila sličan prigovor u vezi načina na koji čitam. Brzopleta sam i brzeljava u svemu čega se latim. Čitam brzo i stihijski. Dobro uočavam pojedinosti i dosta lako vežem činjenice pa to ugla...

Prije par godina borila sam se s raspetljavanjem  niti života novopečene majke dvojice malenih, dražesnih, ali vrlo zahtjevnih dječaka, povratkom na posao i kućanskim obavezama koje su se nemilosrdno i prijeteće nadvijale nad moje krhke živce. U to vrijeme nisam puno čitala. Kada bih i pronašla male vremenske procijepe u koje bih ugurala čitanje, nisam pronalazila štivo koje bi mi odgovaralo. Pohodi Gradskoj knjižnici morali su biti brzi i učinkoviti i nisu ostavljali prostora minucioznom pretraživanju  njezinih prepunih polica, a volje za prebiranje on line kataloga nedostaje mi i danas. Novi naslovi autora čijim sam djelima bila opčinjena više mi nisu stvarali zadovoljstvo. Djela o kojima govorim nisu gubila kvalitetu u odnosu na svoje prethodnike - ja sam se osjećala drugačije.  Omiljene teme su mi počele izazivati napetost i nelagodu. Ajd' da vas ne držim u napetosti: riječ je uglavnom o krimićima i trilerima. Camilla Läckberg čije krimiće sam čitala u dahu, našla ...

Mašta mi je vrlo živahna od kada mi pamćenje seže. Najdraže igre moga djetinjstva bile su iznalaženje novih jezika, tajnih lozinki, šifriranje poruka, rimovanje pjesmice, smišljanje brojalica i pripovijedanje događaja koje sam prije toga preradila prema kriterijima "samo neka bude što zanimljivije". Nisam se mogla nasititi čitanja bajki i drugih fantazmagorija koje bi se u mojoj glavi pretvarale u žive filmove sa mnogim različitim zapletima i završetcima. Nos mi je najčešće bio duboko u stripovima koji su bili najdostupniji izvor slikovitih priča s atipičnim, ali uvijek zadivljujućim junacima. Suživljavala sam se s problemima koji su mučili Zagora i Bleka Stenu, pratila avanture Mister Noa i drhtala pred misterijima s kojima se sučeljavao Dylan Dog. I danas sam majstor preuveličavanja, no taj dar koristim isključivo kada nekoga želim nasmijati  ili izbaciti bližnje iz takta . Je li mi ovo kasnije bilo od pomoći pri, recimo, pisanju zadaćnica? Naravno da nije. Čim bih vidj...

Moja svekrva je divna osoba. Pametna, vedra, nenametljiva. Ima ona još mnogih vrlina koje ću nepravedno preskočiti jer nisu bitne za  ovu priču. Osim spomenutih vrlina, i dabome, krasnog sina s kojim sam sklopila bračni savez (isključivo radi njega, njegova majka nema ništa s tim), teta Ljubica ima i par izuzetno živopisnih roditelja. Baka Anica je nedvojbeno najzanimljivija osoba koju sam upoznala u proteklih desetak godina. Žena starog kova u najljepšem smislu te jezične kovanice. Djetinjstvo i mladost  provela je na surovoj bosanskoj visoravni tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, nakon tragične pogibije oca s majkom i sestrama se borila kao lavica za pristojan život. Nitko ju nije štedio čitav radni vijek, a ni sama prema sebi nije nalazila milosrđa. Inteligentna i britka, puna zanimljivih pripovijesti, anegdota i doskočica, baka je ravnopravan sugovornik i malima i velikima; intelektualcima i ljudima koje više zanima praktičan vid života. Nedavno su ju, u njezin...

Pišući osvrt na Tacherayev roman  Sajam taštine spomenula sam kako je moja mama pasionirani skupljač svega i svačega. Letimičnim pregledom njezinog kućnog inventara, amerikanci bi možda uočili pupajućeg "hoardera", jer komu bi, nego "hoarderu" trebalo jedanaest grabljača za juhu i trinaest servirnih lopatica koje nitko ne koristi?  Ili devet kompletnih špajz servisa, stotinjak plastičnih kutijica raznih zapremnina, oblika i boja, šeudesetak neotpakiranih kuhinjskih krpa, tridesetak ručnika za "nek' se nađe"? (Brojevi nisu odabrani nasumce. Samo kažem , parafrazirat ću protagonisticu jednog drugog romana Marine Vujčić.) Vjerujem kako bi se opisujući svoje sklonosti ona radije poslužila otmjenijom imenicom, pa bi se proglasila "kolekcionarom", ili bi vas, što je izglednije, poslala u pi*zdu materinu i naznačila vam da se uhvatite svoga posla kada bi poveli raspravu o njezinim skupljačkim navikama. Dobronamjerno zabadanje nosa u njezine posl...

Preuzeto via Tijekom svoje posljednje apsolventske godine nezgodnim stjecajem okolnosti kratko vrijeme sam iskusila čari podstanarskog studentskog života koji se dijelom odvijao u Čučerju. Tko god se obreo u Čučerju, nije se ondje našao slučajno jer se na ruti koja vodi u taj kraj teško naći i snaći uopće, a kamoli slučajno. Čučerju ne želim nanijeti nepravdu; to je divno, pitoreskno mjestašce  koje bih u ovom životnom stadiju i te kako znala cijeniti, ali studentu naviklom na urbani ritam velegrada i koloritnu vrevu studentskih domova ono nije bilo stanište iz snova. Ljetni ispitni rokovi bili su u punom jeku, kolege i kolegice su pripremali ispite punom parom, druženja nisu bila u kadru,  pa sam bila osuđena provesti neko vrijeme razmišljajući na tragu Kantove filozofije: što čovjek uopće o ičemu bitnom može znati, što trebam činiti sa svojim životom, čemu se mogu nadati s diplomom teološkog studija i tako u nedogled... Ukratko, stuštio se  na mene sav čemer koje...

Dolazim iz velike proširene obitelji, što ponekad može biti konfuzno (teško je pohvatati konce što-tko-kada-s kim te, pobogu, zašto?!), a ponekad se ta moja životna zadanost pokaže baš, baš odličnom. Naime, u masi ljudi različitih dobi, psihoza  karakternih osobitosti, sklonosti i interesa ziher ćeš naći nekoga tko ti je kompatibilan u nečemu, a još ste vezani krvnim sponama. Može li bolje? Može. Od svojih starijih rođaka naučila sam neke važne životne vještine koje neću navoditi jer su nam većini roditelji još uvijek živi i spremni na nama primijeniti neke manje popularne pedagoške metode aktualne u našim mlađim danima. S druge strane, zadivljujuće je gledati mlađe naraštaje svojih bratića i sestrični kako iz rumenih, bezubih, debeljuškastih napornih beba stasavaju u zrele, zanimljive, nadarene mlade ljude koji daju svoj doprinos obitelji i društvu. Geografski smo široko rasprostranjeni pa neke viđam rjeđe nego što bih željela, pa kad skužim da se razumijemo na više razina, s ...

Povremeno mi je potreban odmor i odmak od mog projekta nadoknađivanja lektirnog štiva. Zasitim se dubokoumlja, dumanja i rovanja po osjećajima, počnem čeznuti za nečim bliskijim i suvremenijim. Čini se kako duhovni "organizam" poput onog tjelesnoga traži ono što mu nedostaje. Neki put je to paleta složenih i profinjenih okusa,  a povremeno je potrebno nešto primitivnije, jednostavnije. Ako mi se jede kiki bombon, nema tog razvikanog steaka ili neznamti kakvog beluga kavijara koji bi ga mogao nadomjestiti. Jede mi se kikić. Ako mi je do štiva za razonodu, tekstovi u maniri "Rata i mira" samo će me raspigati.  A meni je postalo nasušno potrebno nešto vedro i optimistično. Ne nužno površno i jednodimenzionalno, ali bez tendencije da čovjeka baci u čemer i jadikovanje nad hudobnom sudbom svijeta. Baš kao u studentskim danima... nakon dvanaest sati poniranja u filozofske traktate, dodavanju svježih ideja skolastičkoj teologiji i drugih oblika učenja, moja prijateljica...