Maria Semple, Kamo si otišla, Bernardette?

Povremeno mi je potreban odmor i odmak od mog projekta nadoknađivanja lektirnog štiva. Zasitim se dubokoumlja, dumanja i rovanja po osjećajima, počnem čeznuti za nečim bliskijim i suvremenijim. Čini se kako duhovni "organizam" poput onog tjelesnoga traži ono što mu nedostaje. Neki put je to paleta složenih i profinjenih okusa,  a povremeno je potrebno nešto primitivnije, jednostavnije. Ako mi se jede kiki bombon, nema tog razvikanog steaka ili neznamti kakvog beluga kavijara koji bi ga mogao nadomjestiti. Jede mi se kikić. Ako mi je do štiva za razonodu, tekstovi u maniri "Rata i mira" samo će me raspigati.  A meni je postalo nasušno potrebno nešto vedro i optimistično. Ne nužno površno i jednodimenzionalno, ali bez tendencije da čovjeka baci u čemer i jadikovanje nad hudobnom sudbom svijeta. Baš kao u studentskim danima... nakon dvanaest sati poniranja u filozofske traktate, dodavanju svježih ideja skolastičkoj teologiji i drugih oblika učenja, moja prijateljica Vječna i ja bi se osvježile uz parsto stranica kakvog dobrog krimića. Prijatelji su nam pokušavali objasniti kako postoje i drugi oblici opuštanja od slova na slovo, ali nismo se dale razuvjeriti! I tako smo  čudaštvom zacementirale naše prijateljstvo. 

Kako bilo, među hvaljenim uspješnicama koje su odgovarale mojim zahtjevima, kocka je pala na roman "Kamo si otišla, Bernardette?" iz nekoliko prozaičnih razloga:
1) Naslovnica je obećavala štivo koje će udovoljiti mojim "antičemernim" zahtjevima. Lik koji nosi žutu jaknu, sunčane cvike i šiške ne može biti protagonist "Gospode Glembajevih" ili, štajaznam, "Stranca". (Ne obescjenjujem nipošto ova djela, ali nisu najvedrije cvijeće na livadi, složit ćemo se, jel'?)

2) Slučajno sam vidjela mikrosekundu trailera istoimenog filma u kojem naslovni lik glumi Cate Blanchett. Nisam neki filmofil, a još sam manje filmski znalac; no ipak visoko cijenim glumačke odlike ove glumice kao i mnoge uloge koje je odigrala, pa zaključih da je knjiga po kojoj Cate snima film dostojna čitanja.

3) Šiške lika na naslovnici knjige i Cate B. navele su me na pomisao kako će protagonistica biti zanimljiva. (Ne kužim baš poveznicu šiški i prikaza ženskih likova ekscentričnima/osebujnima/progresivnima/samosvojnima, ali očito da u glavi "moviemakera" svaka ženska koja iole drži do sebe i ima nešto karaktera ide drito kod frizera i reže šiške. Odmah mi pada na um plejada ženskih likova koje se uklapaju u tu "šemu": Kleopatra, Amelie, Mia iz Paklenog šunda, Miss Phryne Fisher, Mathilda iz Leona profesionalca etc.)
4) Privuklo me ime Bernadette.

5) Naš Bookzone je odabrao ovu knjigu za čitanje tijekom prosinca. Znala sam kako neću stići na sastanak, ali volim biti u tijeku s njihovim kalendarom čitanja, ipak su mi prozor prema aktualnostima u svijetu književnosti.

Da se nisam odlučila držati vlastitih disciplinskih odredbi koje nalažu da se knjiga koja se svojevoljno, promišljeno uzme u ruku, onda i pročita do kraja, odbila bi me forma u kojoj je dio romana pisan. Prvo što mi je prohujalo glavom bilo je "Puuuj, epistolarna forma, pa gdje me nađe?!", ali čim sam probavila prvih nekoliko stranica, uspjela sam apstrahirati od forme, da je na kraju ne bih više doživljavala kao ometajući čimbenik.  Što ne znači kako ću s čežnjom birati romane pisane u toj formi. Nećemo pretjerivati.
Bernardette i njezina životna situacija su mi dovoljno uvjerljive, ali postoje neke nedorečenosti i mjesta koja mi nisu do kraja rasvijetljena. Što na kraju bijaše s  mužem i njegovom administratoricom? Očekivala sam neko razjašnjenje tu, ali ništa. Od početka romana Bernaredette se otkriva kao osoba koja se hrva s nekim oblikom depresije, tjeskobe ili kakve druge duhovne/duševne poteškoće za koju mi je teško povjerovati da su nestale kao rukom odnešene jednim putem na Antartik. U eri svijesti o mentalnom zdravlju i nebrojenim oblicima i posljedicama narušenosti istoga, ovo mi se doimalo banaliziranjem ozbiljnog pitanja. Preskakanje iz epistolarne forme u pripovijedanje iz pera Bernardettine kćeri također je bilo nezgrapno. Obiteljski odnosi između tri glavna lika su mi  nedorečeni, čine se odsječeni kao motornom pilom. Ispovijedno pismo prof. Jellineku i njegov odgovor koji vodi prekretnici u Brnardettinom životu nije mi imalo puno smisla nakon objašnjenja kako nisu bili prisni, niti su bili prijatelji.
Da ne bi bilo zabune, ništa od navedenog nije prenaglašeno, a roman ne pretendira na naslov književnog remek djela pa da bi mu čovjek nešto od ovoga zamjerio. Čitavo vrijeme mi je u podsvjesti bio prisutan ugođaj kao da gledam neku solidnu američku romantičnu komediju, a onda pročitam par crtica o autorici pa mi sine i odakle taj osjećaj....
Rezimirat ću: knjiga mi je bila sasvim ok. "Sjela" mi je baš kako treba. Nisam od nje očekivala više nego je imala ponuditi i to je bio pravi spoj.