Marina Vujčić, Pitanje anatomije

Pišući osvrt na Tacherayev roman Sajam taštine spomenula sam kako je moja mama pasionirani skupljač svega i svačega. Letimičnim pregledom njezinog kućnog inventara, amerikanci bi možda uočili pupajućeg "hoardera", jer komu bi, nego "hoarderu" trebalo jedanaest grabljača za juhu i trinaest servirnih lopatica koje nitko ne koristi?  Ili devet kompletnih špajz servisa, stotinjak plastičnih kutijica raznih zapremnina, oblika i boja, šeudesetak neotpakiranih kuhinjskih krpa, tridesetak ručnika za "nek' se nađe"? (Brojevi nisu odabrani nasumce. Samo kažem, parafrazirat ću protagonisticu jednog drugog romana Marine Vujčić.) Vjerujem kako bi se opisujući svoje sklonosti ona radije poslužila otmjenijom imenicom, pa bi se proglasila "kolekcionarom", ili bi vas, što je izglednije, poslala u pi*zdu materinu i naznačila vam da se uhvatite svoga posla kada bi poveli raspravu o njezinim skupljačkim navikama. Dobronamjerno zabadanje nosa u njezine poslove ju ne zanima. Gospođa Zora je introvertirana osoba, ali kada je potrebno, spremno će objelodaniti svoje osjećaje. Meni se, primjerice, spomenula svih predaka do šukundjeda u ne baš lijepom kontekstu  kad sam joj prijateljski napomenula da nam u slučaju neke kataklizme ništa od navedenog neće trebati.
Skupljačko-kolekcionarske gene prenijela je u punom sjaju na moga brata i njegovog prvorođenog sina (ovdje moram naglasiti kako je moja šogorica super-heroj urednosti i organizacije pa njihove sklonosti ne izmiču kontroli), a kod mene se javljaju u mutiranoj inačici.
Pretpostavljam kako se osjećaj  koji se kod moje mame manifestira u obliku imperativa "moram imati" kada ugleda lijepu, praktičnu stvarcu uporabne naravi kod mene javlja u vidu "moram pročitati" kada shvatim kako je autor čije mi se djelo svidjelo plodan književnik na čijem se popisu djela nalaze mnogi naslovi. Prijatelj koji mi, poznavajući moje književne preferencije, nahvali prvo i jedino djelo nekog autora može biti siguran kako ću pričekati da objavi još koji naslov, da me ne ubije iščekivanje hoće li i kada će iz njegova pera proizaći novo ostvarenje. Smrt etabliranog autora usred stvaranja nekog djela ili opusa pogađa me na više razina:
1. općeljudska - žao mi čovjeka (logika nalaže zaključak kako je sigurno bio divna osoba ukoliko mi se njegova književnost svidjela. Nigdje veze, ali podsvijest je čudna biljka.);
2. društvena: suosjećam s njegovom obitelji, bliskim osobama i čitavim društvom koje s njim gubi i njegov talent
3. krajnje bezobzirno-sebična: ostadoh bez knjiga u koje sam polagala mnoge nade...
Treće djelo autorice koje čitam u kratkom vremenskom razdoblju valjda dostatno ovjerovljuju rečeno. Zanimljivost vezana uz stvaralaštvo Marine Vujčić koju sam uočila čitajući ova tri ostvarenja je kako ih je teško staviti pod istu kapu.
Stvaralački stil se, dakako, prepoznaje, no svako djelo posjeduje iskru novine i izvornosti koja ga razlikuje od prethodnog, ali i od drugih književnih uradaka istog žanra koje sam imala priliku pročitati. Književne uratke književnice čija djela u posljednje vrijeme bespoštedno "gutam" usporedila bih s likovnim iskazima Veronike Vinter, protagonistice romana "Pitanje anatomije". Nadahnuće koje prodahnjuje sva njezina djela je prepoznatljivi, no svako djelo je svijet za sebe, teško usporediv s drugim ostvarenjima istog serijala.
Sviđa mi se kako spisateljica s lakoćom mijenja perspektivu iz koje svoje romane piše kao i tonalitet u kojem se svako novo djelo odvija. Likovi koje portretira zrele su osobe koje preispituju svoj život ili podsvjesno teže nekoj prijelomnoj točki svoga života, no to je uglavnom ono što ih povezuje. Kako me u romanu "A onda je Božo krenuo ispočetka" oduševilo spisateljičino poznavanje filozofije, tako me u ovom djelu impresioniralo njezino poznavanje i razumijevanje suvremene likovne umjetnosti. "Pitanje anatomije" bilo mi je osobito ugodno čitati iz banalnog razloga: najudaljenije je od moje osobne zbilje, pa me se životna traženja likova i osobne inventure ne dotiču preduboko. Ne mogu se poistovjetiti ni s Veronikom i njezinim načinom obračunavanja sa životom, ni s muškim protagonistom, Florijanom Bauerom i njegovom životnom metodologijom, ali to mi je sasvim ok.
Čitajući ovaj roman prvi put sam si postavila pitanje jesam li neka vrsta voajera, kad mi je toliko stalo zaviriti u tuđe živote, prošlost i budućnost glavnih likova, doznati što slijedi iza poglavlja koje čitam, hoće li kraj biti predvidljiv ili će ga autorica presjeći i time mi stvoriti frustraciju. Jedina, posve nebitna, primjedba koju imam na sva tri romana je apsolutno banalna i pristrana: imena likova mi nekako ne "sjedaju" do kraja. Možda zato što sam okružena ljudima koji se uglavnom zovu Josip, Ante, Marija, Dragica, Snježana, Stjepan ili Zdravko. Ponegdje neka Vječna, ali to je to od egzotike. Ono, uobičajena imena i prezimena.
Sve drugo u romanima mi je posve vjerodostojno i kada je krajnje neobično i neočekivano. Osim Bože i njegovog imena. E, on mi je plauzibilan od prve do posljednje stranice romana.
Veronika Vinter i Florijan Bauer... sve štima, nije da ne postoje takva imena i prezimena, a opet hm... čine se kao preuzeta s nadgrobnih spomenika s kraja 19 st. Ovo ne remeti doživljaj čitanja, ali spominjem da ne ostavim dojam poremećenog "stalkerskog" fana. A vidim kako bi se mogao steći dojam da sam previše opčinjena autoricom i djelom. A nisam. Samo kažem! Iiiiii, odoh ja u basamake sa Suadom... Bolje da zaključim.
Dakle, autorica me nije razočarala  ni krajem romana. Prema svom provjerenom receptu unijela je u njega pravi omjer svega: otvorenost čitateljevom domišljanju; naznaku moguće vedrije perspektive, i neizvjesnost koja proizlazi iz postupaka i odluka glavnih likova koji se odbijaju uklopiti u neku prepoznatljivu psihološku šablonu koju poznajemo iz djela koja nam se čine sličnim ovomu. Što se dalje zbivalo s glavnim likovima možda nećemo saznati, ali uzeli su uzde svojih života u ruke, pa im možemo poželjeti sreću na daljnjem putovanju! A ti, Marina, čuvaj zdravlje. Vježbaj, koristi vitamine,  meditiraj i što god treba, al' ostani nam dugo zdrava i stvaralački raspoložena. Ovo kažem posve nesebično, radi tebe i u ime čitavog društva kojem je potrebna svaka kap duha kulture koje može dobiti! :)