Fredrik Backman, Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao
Razgovor s prijateljicom/čitateljskom srodnom dušom rezultirao je paketom koji je ubrzo stigao na moju adresu. Paket je sadržavao nekoliko probranih naslova za koje je procijenila kako bi odgovarale čitateljsko-bulimično-anoreksičnom momentu u kojem sam se u tom periodu nalazila. Među knjigama koje mi je Vječna poslala našao se i "Čovjek zvani Ove" Federika Backmana. "Čovjek zvani Ove" je bio upravo ono što mi je bilo potrebno u tom trenutku: duhovito napisano, suvremeno djelo koje na neočekivan i nekonvencionalan način obrađuje neka od aktualnih pitanja: promjenu društvene paradigme, međusobno otuđenje ljudi, osamljenost izolaciju, starenje, bolest, odnos prema ljudskim različitostima... Backmana sam pospremila u mentalnu ladicu s etiketom "obavezno pročitati sve nove naslove" i.... posve zaboravila na njega neko vrijeme. Nedavno sam na jednom od "knjigoljubilačkih" instagram profila pročitala pohvale autoru čije mi je ime zazvučalo poznato. Kad sam se dosjetila o komu je riječ, pojurila sam u Gradsku knjižnicu i ugrabila jedni Backmanov naslov koji nije bio vani: "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao". Koga ne bi privukao naslov koji spominje nečiju baku...? (Ovo je ironija! op.a.)
Knjigu sam pročitala brzo, jer Backmanov stil pisanja je jednostavan, duhovit, čitak, lak u pozitivnom smislu značenja i čitatelju nije teško slijediti tijek autorovih misli, no oduševljenje knjigom kakvo sam prošla s "Čovjekom zvanim Ove" je izostalo. I sad sam na sto muka kako izraziti svoje ambivalentne osjećaje prema ovom djelu, a da ne učinim nepravdu autoru i djelu? Nisam uopće u stanju jasno odrediti što je točno uvjetovalo taj manjak oduševljenja kakvo su nova djela mojih omiljenih autora u stanju producirati. Za mene kod knjiga ne vrijedi ono pravilo "što veći redni broj nastavka-bljeđa kopija" kao kod filma, dakle, nije to posrijedi. Mlaki osjećaji prema knjizi zasigurno nemaju veze ni s odabirom teme, koju od srca pohvaljujem jer se pitanje gubitka voljene osobe iz perspektive djeteta izvan stručne psihološke literature ne obrađuje često. Svidio mi se humor, pa čak i sarkazam koji Backman s lakoćom prepliće s ozbiljnim sadržajem, ne narušavajući dostojanstvo situacije i osoba o kojima piše. Simpatična mi je i Backmanova nakana da objasni likove koji se u romanu pojavljuju. Njihovim negativnim osobinama i odbojnom ponašanju daje povijest i kontekst i Elsi, junakinji romana tako daje pouku da ukoliko im damo priliku i upoznamo ih bolje, ljude možemo razumjeti i prihvatiti. Jako lijepo je prikazan i topao, blizak odnos Else i njezine bake čija je posebnost u bakinom pripovjedanju "personaliziranih bajki" čija je glavna junakinja Elsa. Bajke koje čitamo kroz djelo su inače zanimljive i dobre. Iskreno, radije bih ih pročitala u zasebnom izdanju nego kao dio ovog romana. Čitala bih ih svojoj djeci, jasno. Da se razumijemo. Kroz te bajke baka unučici snaži samopouzdanje i upoznaje ju sa ljudima u jednoj maloj zajednici o čijoj će stambenoj budućnosti Elsa naposljetku morati donijeti odluku. Napokon, tu su i bakina pisma molbe za oprost ljudima koje je povrijedila svojim postupcima tijekom života. Ono, lijepo je vidjeti kako neke osobe uspiju sumirati i zaokružiti život pred njegovim zemaljskim završetkom. Evo, dala sam sve od sebe da izdvojim ono što u knjizi smatram pozitivnim, a padalo je u drugi plan zbog onoga što me nerviralo tijekom čitanja. Prvo, čini mi se kako autor ne poznaje baš dobro previše sedmogodišnjih djevojčica. Ma neka je atipična do neba, Elsa mi nije plauzibilan lik. Niti malo. A ni Bakica nije daleko od toga. Odvijanje radnje gledano iz Elsine perspektive mi također nije dobro "sjelo". Radmka djela mi je mjestimično "prenapregnuta", jezik usiljen, a na prijevod "Bakica" sam si čupala kosu. Previše je likova tragičnih sudbina koji su povezani bakinim intervencijama. Objašnjenje većine odnosa i postupaka je polovično. Elsinoj neprilagođenosti bih voljela doznati razlog ili uzrok, no ne spominje se nigdje. Švedski školski sustav temljen na individualnom pristupu učeniku i visokoj socijalnoj osjetljivosti kojem se ostatak Europe divi, jednu zlostavljanu malenu djevojčicu tek tako ostavlja na cjedilu. Nitko ne trza. Ni učitelj, ni stručne službe, ni ravnatelj. Radim u jednoj običnoj hrvatskoj osnovnoj školi i znam kako je neke probleme međuvršnjačkog nasilja teško spriječiti, ali nisam još vidjela da i jedna učiteljica dopušta da stariji učenici mlate prvaše ili drugaše. Obiteljska povijest koja se čini bitnom za odnose među glavnim likovima samo je uzgred dotaknuta. Uglavnom, knjiga me "smorila", da se poslužim drevnim hrvatskim izričajem. Vjerujem kako bi se knjiga mogla svidjeti mnogima, no ja sam se jedva se prisilila napisati osvrt jer mi se ne da vraćati na knjigu. Ukratko, Backmanu dam još jednu priliku i to je to. Život je prekratak da bih čitala knjige koje me živciraju.
Primjedbe
Objavi komentar