Julijana Matanović, Zašto sam vam lagala

Moja svekrva je divna osoba. Pametna, vedra, nenametljiva. Ima ona još mnogih vrlina koje ću nepravedno preskočiti jer nisu bitne za  ovu priču. Osim spomenutih vrlina, i dabome, krasnog sina s kojim sam sklopila bračni savez (isključivo radi njega, njegova majka nema ništa s tim), teta Ljubica ima i par izuzetno živopisnih roditelja. Baka Anica je nedvojbeno najzanimljivija osoba koju sam upoznala u proteklih desetak godina. Žena starog kova u najljepšem smislu te jezične kovanice. Djetinjstvo i mladost  provela je na surovoj bosanskoj visoravni tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, nakon tragične pogibije oca s majkom i sestrama se borila kao lavica za pristojan život. Nitko ju nije štedio čitav radni vijek, a ni sama prema sebi nije nalazila milosrđa. Inteligentna i britka, puna zanimljivih pripovijesti, anegdota i doskočica, baka je ravnopravan sugovornik i malima i velikima; intelektualcima i ljudima koje više zanima praktičan vid života. Nedavno su ju, u njezinoj osamdesetišestoj godini, sustigle neke boljetice, pa se čitava obitelj našla u nastojanju da joj malo olakša staračke muke. Kako bi joj upravila misli vedrijim temama, njezina kći ju je počela propitivati o događajima iz njezine mladosti, povijesti rodnog kraja, običajima, zanimljivim rođacima i obiteljskim zgodama... Baka je neko vrijeme strpljivo odgovarala, a onda ju oštro presiječe: "Kad si ti, Ljube, postala radoznala k'o ona tvoja snaja koju sve živo i neživo zanima!?" Ja mislila kako baku ispitujem diskretno i nenametljivo, kad ono... ženi dušu "satrala".
Baka me prokljuvila. Poprilično sam znatiželjna osoba. Moja znatiželja ne struji u pravcu "što je komšinica kuhala za ručak/koje ono dijete hoda musavo/čiji je ono novi Mercedes na parkiralištu i jel' plaćen na kredit ili voze na lizing", nego je vezana za širi društveni kontekst ili se tiče povijesti moje obitelji i naroda. Čvrsto vjerujem kako upoznavajući svoju genealogiju, genetiku i elemente koji tvore povijest tvoje obitelji možeš bolje shvatiti i samoga sebe. Odnosno, tako barem pravdam zanimanje za prošlost mojih pređa. Zanima me gdje i kako su  živjeli, kako su se međusobno upoznavali  i ženili, što su uzgajali, što su jeli i pili, čime su se bavili, kakva su imena nadijevali djeci, kakav im je bio dnevni raspored, što su oblačili, čime su se djeca zabavljala i slično. Majka mi, recimo, po tom pitanju nije voljna udovoljavati, sjećanje na djetinjstvo i mladost ju navodno slabo služi. Kaže kako je mozak "baždarila" da pamti samo bitne podatke. Čim je pogledam sa iskrom znatiželje u očima hvata je instant amnezija, a obrve joj se stušte na oči, što je siguran znak kako ju nerviram. Kao, što se mene sve to tiče... Zanimljivo stajalište s kojim se apsolutno ne slažem. Sebi u prilog moram reći da si je moja mama sama kriva za zabadalo od djeteta - ona ga je rodila, tako da smo "kvit".
Ta ista majka mi je kada sam upisivala fakultet lijepo govorila da se "okanem ćoravog posla s teologijom" i da svoje "zabadanje" i radoznalost usmjerim na nešto konstruktivno - novinarstvo, kriminalistiku, arheologiju, povijest; ako već ne mislim odabrati štogod produktivno ili lukrativno. Shvatili ste - znatiželja i nastojanje da joj udovoljim su moj modus vivendi. Osobi navedenih značajki, koja je uz znatiželju sklona i nekoj neodredivoj nostalgiji za vremenima u kojim nije ni živjela, knjiga "Zašto sam vam lagala" došla je poput poslastice. Poslastice koja s police gleda i predugo čeka biti odabrana. Čitam ovu knjigu dvadesetitri godine nakon što je objavljena, prodana u bezbroj primjeraka i postavljena na kazališne daske i razmišljam kako sam nepravedna prema hrvatskom književnom stvaralaštvu. Naslovi naših hvaljenih  autora kod mene čame na rezervnoj klupi, a među njima se sigurno kriju zvijezde. Nek' mi bude neugodno i neka me je sram kad nisam slušala intuiciju koja kaže kako ljudi s razmaknutim prednjim jedinicama moraju biti zanimljivi i kako će priče Julijane Matanović biti itekako vrijedne čitanja. Knjiga "Zašto sam vam lagala" odvela me u vrijeme koje me osobito zanima, vrijeme odrastanja mojih roditelja, tetki i stričeva. Biranih kamenčića iz mozaika prošlosti pronašla sam ondje na pretek. Čitke i bogate autobiografske pripovijesti Julijane Matanović pružile su mi podatke koji su mi pomogli oformiti jasniju sliku života mladih ljudi šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća i u nju umetnuti likove svojih rođaka, kumova i obiteljskih prijatelja. Neke su se anegdote namijenjene ušima zrelijeg auditorija koje sam slušala skrivena ispod stola konačno iz nemuštih skica razvile u prave slike.
Jezik kojim se spisateljica služi je ugodan, lijep i neprenteciozan; likovi koje portretira pamtljivi su i životni. Uživala sam upoznavati autoričine rođake i prijatelje koji su imali utjecaj na razvoj njezine osobnosti, a tetku i tetka koji su ju odgojili rado bih imala u svojim redovima. Osobito mi je zanimljiv prikaz čvrsto prepletenih rodbinskih odnosa kakve prepoznajem i u okružju iz kojeg potječem. Neupitna međusobna solidarnost i konkretna, često i materijalna uzajamna pomoć, strpljivo podnošenje mušica i ozbiljnih mana i opravdavanje istih pred vanjskim svijetom kolali su također  ikrvotokom moje obitelji.
Način života koji se u djelu oslikava, opisi određenih događaja, obiteljske tradicije i navade obiteljskih osobenjaka pogodili su me ravno u onu moju nostalgičnu žicu i katapultirali me ravno u moje djetinjstvo i na površinu izvukli mirise, okuse i teksture koje sam pospremila negdje duboko u podsvijest. Čitajući pripovijetke za koje na kraju uopće nisam sigurna vežu li se u roman ili ne, imala sam osjećaj da sam konačno opet stigla na jedno ugodno mjesto na kojem sam nekada već bila.  A to je autorici najveći kompliment koji jedan znatiželjni nostalgičar može dati. Ove godine planiram pročitati što više djela ove autorice, barem naslove koji su mi na dohvatu ruke u našoj Gradskoj knjižnici. Držite mi fige da mi to pođe za rukom!