Isabel Allende, Japanski ljubavnik
 |
| Sakura |
Opet, mislim kako mirne duše mogu reći kako mi ljubavni romani nemaju što zamjeriti. Načitala sam ih se poprilično u mladosti. Kad kažem mladost, mislim napose na vremensko raudoblje od drugog do petog razreda osnovne škole. Odrasla sam na selu, školska knjižnica je bila oskudno opremljena mahom lektirnim štivom, pa su se knjigoljupci-aspiranti morali oslanjati na privatne knjižnice svojih tetaka i stričeva, susjeda i roditelja školskih kolega. Prve "prave" knjige koje sam sustavno iščitavala bile su "knjige na metre". "Knjige na metre" su, ukoliko vam pojam nije poznat, lijepo ukoričena izdanja raznih književnih ostvarenja koje su se češće birale po ljepoti uveza, rjeđe po autorima i naslovima. Ne tvrdim kako se među njima nije moglo naći vrijednih naslova, s Dostojevskim i Tolstojem sam se upoznala skinuvši ih s tetkinih polica, ali u većini kućanstava kojih se ja sjećam njihova uloga bila je ponajprije dekorativna. Estetika polica nije dopuštala puno "kopanja" po knjigama, a tragovi korištenja koji su se očitovali u pohabanim hrbatima, ili ne daj Bože, masnim otiscima prstiju na svijetlim koricama nisu bili dobrodošli. Kako bilo, s nešto malo šarma i "časne pionirske" dobila sam pristup nekim policama, pa sam svoj čitateljski fokus mogla preusmjeriti s dječje književnosti, Ninja i Silhouette romana na ozbiljnija djela. Do kraja petog razreda tako pročitah sabrana i nesabrana djela Marije Jurić Zagorke (ne mislim samo na Gričku vješticu, Plamenog inkvizitora, Kći Lotršćaka, Tajnu krvavog mosta, nego i na Jadranku i Gordanu i ostale romane), sve prevedene i krasno ukoričene edicije okupljene naslove renomiranih spisateljica poput Hedwige Courths Mahler, Danielle Steel, Jackie Collins etc. Ne moram naglašavati kako ta štiva nisu bila primjerena mojoj dobi, jel' tako? Bijaše to vrijeme kada su roditelji manje bdjeli nad odabirom naslova i autora koje djeca te dobi čitaju, pa sam se uspjela uputiti u romantične finese goooodinama prije nego mi je uopće bilo razumljivo o čemu se tu uopće radi. Jasno je kao pekmez kako se nisam razumjela u ljubavne peripetije i zavrzlame, suptilnosti međuljudskih odnosa, a ponajmanje u pitanja spolnosti, no imala sam bujnu maštu te sam praznine u razumijevanju popunjavala elementima fantazije. Vrijeme je pokazalo kako sam uglavnom bila daleko od ispravnog tumačenja, ali sasvim sam sigurna kako je za moje djetinjstvo tako bilo najbolje. Iz ovog razdoblja potječu mnoge moje životne zablude kojih sam se s vremenom jedva riješila. Izdvojila bih neke: najznačajnihe stvari na poslovnom, društvenom i ljubavnom planu ljudima se dogode u tridesetdevetoj godini života; neplanirana trudnoća je redovito uvod u doživotnu idilu, muškarci najviše vole (mršave) žene sa zdravim apetitom, dječačka građa i bujne grudi slobodno koegzistiraju na jednoj ženi, pravi macan je muškarac kojem kosa tek dodiruje ovratnik košulje, nehajno razbarušena kosa znak je vrhunskog stila i elegancije, sve vrijedno pamćenja događa se u crvenkastom sutonu... Nakon što sam pročitala sve dostupne ljubavne novele i romane došlo je do zasićenja pa im godinama nisam ni primirisala, ali i dalje se smatram znalcem žanra.
Prosuđujem tako da se Isabel Allende pišući "Japanskog ljubavnika" potvrdila kao majstor svog zanata. Djelo ima sve komponente kvalitetnog romana svoga žanra: plejadu zanimljivih, neromantiziranih (premda ponešto plošnih) likova, izvrsno dočaran ugođaj, čvrstu povijesnu konstrukciju koja izvrsno korelira sa suvremenim zbivanjima u romanu, dobro osmišljen zaplet i rasplet i jako lijepo vođenu naraciju dosljednu od početka do kraja romana. Isječci o životu japanske zajednice u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata bili su mi vrlo zanimljivi, kao i uvid u život društvenog establišmenta epohe i mjesta o kojima Allende piše. Prikaz života u domu za starije osobe također mi se svidio, nije prikazan sumornim, beznadnim tonovima. Radnja se odvija brzo i lako, rečenične konstrukcije su jednostavne i povezane, tekst je čitak, no roman sam ipak čitala s mukom. Mislim kako mi "Japanski ljubavnik" nije dobro "sjeo" iz sasvim jednostavnog razloga: nisu mi se svidjeli protagonisti priče. Dugo nisam pročitala djelo u kojem gotovo ni jedan lik nisam našla simpatičnim, privlačnim ili zanimljivim. Čitajući djelo shvatila sam kako volim neke herojske odlike likova o kojima čitam. Ne moraju biti sveci, ali nekom vrlinom mi se moraju nametnuti. Vama bi se Alma Belasco možda svidjela u svojoj kompleksnoj, posve realnoj ljudskosti; postupcima i gradnji odnosa koje možemo vidjeti i među svojim članovima obitelji i susjedima. Meni je bila posve daleka i odbojna. Nije mi bliska njezina interpretacija ljubavi i nisam našla ni malo suosjećanja za nju, njezin život niti za njezin kraj. Uvažavajući povijesno-društveni kontekst i dalje mi nije jasan smisao njezinog braka s bratićem, a o silnoj ljubavi prema njemu ili prema Ichimeiu kao dokaz sam našla samo autoričine tvrdnje kako ih je silno voljela. Brakolomstvo i dvostruki život po meni teško opravdavaju razlozi tipa "jer ja to baš jako želim i pri tom mi nije bitno žele li osobe koje moje odluke izravno dotiču nešto drugačije". Nije mi ni malo plauzibilan prikaz u kojem nitko nije pogođen prijevarama, izdajama i ljubavnim aferama. Svi sve razumiju. Idila. Utopija se konačno ostvarila. Ma moš' mislit! Sporedni likovi su mi na kraju također izašli kao anemični, unatoč autoričinom naporu da ih "začini". Stekla sam dojam kako se Isabel Allende kroz roman trsi provući što više društveno zanimljivih tema, ali na kraju je stvorila dojam mozaika kojem ne raspoznaješ temu ni gledajući ga s potrebnog odmaka. Sudbina židovskog i japanskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata, rasizam, autokracija obiteljskih patrijarha, društvena represija, feminizam, homoseksualnost, endogamijski brakovi, feminizam, droga, pedofilija, pornografija, emigracija, društveni aktivizam, starost, intelektualna i tjelesna ograničenost - too much za jednu relativno kratku ljubavnu priču. Podsjetila me zapravo na mene kad sam odgovarala na pitanja profesora na ispitima: ako bih dobro spremila ispitnu građu, nije bilo načina da me se zaustavi u onomu što želim reći, bez obzira što nema izravne veze s postavljenim pitanjem. Morala sam reći sve o svemu. Mislim kako je barem jedan profesor bio na rubu da me fizički odstrani iz prostorije u kojoj se održavao ispit u nadi da ću se konačno zaustaviti, tako da spisateljicu ne osuđujem, kužimo se. Samo zato mi dođe da ženi u prijateljskom tonu poručim: "Isabel draga, imaš još vremena za stvaranje, deder rasporedi poštenije te teme malo, bit će čitateljima probavljivije!" A sad mi dajte neki krimić da se malo povratim sebi!
Primjedbe
Objavi komentar