Matej Delaš, "U traganju za izgubljenim totemom"
Moj odnos prema odorama oduvijek je ambivalentan. Istodobno me privlače i odbijaju. Kada vidim odore, čujem poruke koje se emitiraju i miješaju na različitim frekvencijama. Istodobno primam poruke poput "odora izražava prepoznatljivost pripadnosti jednoj organizaciji, vjernost nekom zajedničkom cilju, promicanje vrijednosti određene institucije, zajedništvo, sklad u nastupu i djelovanju...", ali i "pod odorom se prečesto nastupa u ime jednoumlja i slijepe podložnost hijerarhiji, ona uključuje pomanjkanje autonomije i osobnog identiteta" pa čak i "pod raznim odorama se širilo i širi nasilje u ime nejasnih ili neprihvatljivih ideja". Neke odore mi ulijevaju osjećaj spokoja i sigurnost (redovnički habiti, kute djelatnika u zdravstvu, policijske odore), neke me uznemiruju (odore raznih milicija i vojnih hunti kroz povijest i sadašnjost), dok me neke odore zbunjuju i nameću mi određena pitanja. Uzmimo, za primjer, odore engleskih bobby policajaca ili buckinghamske kraljevske straže. Zapita se čovjek što je to s Britancima i pokrivalima za glavu? Sumnjam kako su te nezgrapne kape i šubare praktične iz bilo kojeg razloga. Čemu uopće služe? Zavaravanju neprijatelja koji dolazi iz daleka? Govore li te kape na podsvjesnoj razini "Bjež'te lopovi i mogući uljezi, visok sam 2 m, kad vas se dočepam, nema vam majci?" ili "Nema veze što ispod ove šubare ništa ne vidim, barem izgledam zastrašujuće!"Vlasulje njihovih sudaca neću komentirati iz poštovanja prema Pravdi, ali slobodno pretpostavite moje mišljenje. Nemojte se pri tom ustručavati!
Kad već govorim o praktičnosti i udobnosti odjeće, ne smijem zaboraviti ni odoru Papinske švicarske garde. Poštujem njihovu misiju i doprinos Crkvi, jasno, ali odora im je... jao! Vjerujem kako je kroj i kombinacija boja vjerojatno bila zadnji krik mode u renesansi i ono, lijepo što čuvate tradiciju, ali dajte se osuvremenite, molim vas.
Postoje, naposljetku, odore koje nagovještaju tajanstveno ozračje mladenačkih klika i govore mi o posebnim svezama koje se pletu u djetinjstvu i ranoj mladosti, pa se potom protežu na čitav život koji nastavlja teći i kada vrijeme mladosti umine. Smjeram ovdje na uniforme različitih škola (#netkosenagledaoharrypottera #nisamjamajkemi), jednoobraznu odjeću sportskih klubova te izviđačku odoru.
Kada ugledam bučne klince u dresovima nogometnog kluba kojem pripadaju i za koji izgaraju ili prođem pored zgrade središnje gradske Pošte na putu doma pa ugledam skupinu izviđača, i danas mi se čini da te odore obećavaju inicijaciju u neki osobito zanimljiv, tajnovit svijet u kojem mjesto nalaze samo oni čijem duhu taj dres ili odora zajedništva prirodno pristaje.
Neki maglovit pojam o smislu i cilju izviđaštva dobila sam slušajući anegdote i zgode moga bratića i sestrični koji bili izviđači u svojim pučoškolskim danima, prije Domovinskoga rata. Koliko sam u to vrijeme mogla razumjeti, izviđači su se družili u prirodi, učili vještine preživljavanja u prirodi iako su svi bili gradska djeca koja su od prirode vidjeli isključivo njenu blagu i pitomu stranu, igrali neke zabavne igre na otvorenom i nosili prepoznatljivu odjeću.
A odjeća mi je bila kul. Osobito mi se sviđala marama oko vrata. Moja opčinjenost maramom i brojni modni promašaji koji maramu uključuju sežu u davnu prošlost i tema je za neku drugu priču koju ću vam možda jednom napisati. (Hint: furala sam se na Juru Stublića.)
Izviđačka odora obećavala je, dakle, pustolovine u radosnom ozračju zajedništva i neki proaktivan red i disciplinu kojima oduvijek težim, a nikada im se ⁸ ne približavam. Izviđače sam gotovo zaboravila dok nisam u ruke primila u ruke roman-pvijenac "U traganju za izgubljenim totemom"
Uzevši u ruke roman ilustriran autentičnom dječjom ilustracijom koja obećaje mnogo, ali pri tom čitatelju ne jamči ništa zasigurno; unaprijed sam znala sve o romanu. I sviđalo mi se to što sam očekivala. Dobra priča, pustolovina, krimić za djecu, sve se naravno odvija negdje u šumama i gorama, misterij nestanka totema rješava nekoliko izviđača u odorama. Pronalazeći totem i krivca za njegov nestanak izviđači (dva dječaka i jedna djevočica u dobi od 13 godina) iskoristit će sve izviđačke vještine za koje se ikada čulo i usput predstaviti čitatelju njihovu neophodnost u svakodnevici. Marame će se pri tom dokazati vrlo korisnima.
Pokazalo se, međutim, kako su mi proročke vještine zahrđale. Razočarale su me vlastite neosnovane predodžbe, knjiga me povela u posve drugom smjeru i otkrila novi sloj čitalačke radosti.
Pojam "knjiga" rabim namjerno, jer se bojim kako ću s pojmom "roman" pogriješiti, a onda će autor na mene baciti urokljiv pogled, jer s mladim autorima knjiga-prvijenaca čovjek nikada ne može biti načisto. Nisam, naime, posve sigurna je li riječ o romanu ili antiromanu. Djelo je, suprotno mojim očekivanjima, pisano netradicionalnim stilom pisanja u kojem se, koliko se ja kužim, očituje znatan utjecaj postmoderne. Priča o izviđaštvu i potrazi za totemom dio su šire cjeline, odvija se unutar ili izvan pripovijesti koja prikazuje gradnju same priče. Služeći se upravo onom tehnikom pretpostavljenih dijaloga kojom Matej delaš svom "Tragaču" daje duh originalnosti pokazat ću vam na što smjeram. (Nisam se zabunila za naslov, roman je u krugu mladih čitača već dobio nadimak.)
Sani i Matej bi, razgovarajući o utjecaju Matejevog obrazovanja na formiranje njegovog djela mogli povesti razgovor nalik ovomu:
Sani bi započela diskurs: "Matej, iz tvojih djela razvidno je kako si obrazovan i načitan tip, a djelo bih nazvala nekom vrstom eksperimentalnog romana. Ili antiromana. Možda."
Matej bi vjerojatno uzvratio britkim odgovorom, premda ga nitko nije provocirao: "Ne mogu ti osporiti pronicavost, Sani. Jesi to zaključila po mojoj diplomi nastavnika Hrvatskog jezika ili po kultorološkim i književnim referencama kojima knjiga obiluje? Završila si valjda neke škole i ti, a ne znaš kojem žanru moje djelo pripada? Diplomu nisi kupila, jel'? Čuj, prijateljski ću ti nešto reći. Nitko u razgovoru ne koristi riječi poput 'razvidno', olabavi malo."
Sani bi na to uzvratila lopticu sugovorniku: "Neka olabavi onaj tko u romanu za mlade spominje imena postmodernih književnih velikana poput Eca i Calvina, a skužila sam i orvelovski i proustovski utjecaj. Diplome teologije se ne kupuju. Ne vlada neki prevelik interes."
Matej bi, pomalo se podsmjehujući, prihvatio: "Znači, sigurna si da je riječ o romanu?"
Sani bi na to oštro odvratila: "Ništa ja ne potpisujem i ne garantiram, ali zar si mislio da će čitalačkom radaru promaknuti referenca na Orwellovog Velikog Brata? Prousta si nadmašio detaljnom analizom onih izviđačkih zapisnika još na četrnaestoj stranici, o naslovu djela koje opasno podsjeća na onaj njegov serijal da ne zborim; a što se tiče Eca i Calvina, svakom srednjoškolcu će biti jasno da se njihov upliv vidi u intertekstualnosti, autoreferencijalnosti, metanaraciji pa i reverzibilnosti priče. Očita je i usredotočenost na unutarnji svijet pripovjedača. Osim toga, obraćajući se Čitatelju i Čitateljici izlaziš iz priče i okvira tradicionalnog romana. A primjetila sam još nešto - shizofreni moment u djelu."
Matej bi malo promislio pa rekao: "Hvala, ovo vidim kao pohvalu, osim dijela o shizofreniji, tu sumnjam na provokaciju, premda je postmoderna shizofrena u sebi. Kladim se u totem da ne bi mogla objasniti ove pojmove ni da ti život o tom ovisi. Shizofrenija je pojam s područja psihijatrije."
Sani bi u duhu inovativne genijalnosti rekla: "Ne provociram. Istog tipa prepoznajem i u naratoru i u liku s kojim narator razgovara, kako bih to nazvala nego shizofrenim momentom?"
Matej: "Već sam rekao da je taj termin legitiman, no držim te na oku, važem ideju o tvom osvrtu kao o subverzivnom djelovanju na moje djelo. Nećeš izvući od mene je li roman ili antiroman."
Budete li pročitali Matejev roman i preporučili ga kojem mladom prijatelju koji se zanima za izviđaštvo ili za dobro štivo, molim vas da ovaj dio o postmoderni izostavite. Zato im slobodno možete prenijeti moj doživljaj, ajd recimo, izviđačkog humorističnog romana. To je već netko prije mene ustvrdio i sviđa mi se taj opis. Postoje neka proturječna mišljenja oko toga je li roman ljubavni ili nije. Preporučite mlađariji neka pažljivo pročitaju roman i stvore svoj sud oko "ljubavnosti" romana. Zanimljiv mi je i poticaj za stvaranje djela. Roman "U traganju za izgubljenim totemom" nastaje na temelju zapisnika Udruge katoličkih izviđača "Jarmina", a pažljiv čitatelj prativši pripovjedačevo traganje za pričom koja iza zapisnika stoji može naučiti sve što se može naučiti o Udruzi katoličkih izviđača, njezinoj misiji, osnivaču, cilju, načinu djelovanja, duhu kojim je prožeta i vrijednostima na kojima se temelji i koje promiče u svojem djelovanju. Svi likovi i događaji su dovoljno stvarni i zanimljivi da se mladi čitatelj može zainteresirati za priču i suživjeti sa pustolovinama svojih vršnjaka.
Autor će neprimjetno čitatelja uvesti u pojmovnik izviđaštva, organizacijsku strukturu Udruge i prenijeti mu duh zajedništva, služenja drugomu i volonterstva, otvorenosti drugomu, prihvaćanja i poštivanje međusobne različitosti unutar Udruge i izvan nje. Družeći se i igrajući, istražujući i upoznajući prirodu te učeći mnoge korisne vještine izviđači izmiču duhu otuđenosti i vrtlogu virtualne stvarnosti koja ubire danak napretka. Romanom "U traganju za izgubljenim totemom" autor daje svoj doprinos svijetu mladih kako ne bi postao "...neki novi svijet u kojem će igra biti ludost, a usamljenost rutina i realnost." Eto, ako ova rečenica ne dokazuje da je roman vrijedan čitanja, ne znam što dokazuje! Inače sam slaba na polju marketinga i promidžbe, a uz to sam sam aspirirajući minimalisti, pa tako rijetko kupujem i romane, osim kao poklon onima koji takve poklone cijene. Ovaj put, suprotno svojim načelima, nisam čekala da knjiga dođe na policu knjižnice, nego sam ju kupila jer se kupnjom knjige podupire rad Udruge izviđača "Jarmina", a čvrstog sam stava kako rad udruga koje među mladima promiču vrijednosti ljubavi prema Bogu, prirodi, društvu i bližnjemu treba ohrabriti i potaknuti na svaki način.
Primjedbe
Objavi komentar