William Makepeace Tacheray, Sajam taštine
Otprilike 2004. godine, (možda kad je digla ruke od kćerine udaje...) sabirački je nagon moje majke bio usmjeren na obogaćivanje obiteljske knjižnice svim izdanjima koja su se mogla kupiti uz Večernji i Jutarnji list. Neću joj zbog toga prigovarati jer je taj pothvat bio potaknut prepoznavanjem ljubavi njezine kćeri prema pisanoj riječi, pri tom slobodno procjenjujući kako ta ljubav ne poznaje granice. Prevedeno na jezik kategorijalnosti rečeno znači kako se nije dala uvjeriti kako sam u dvadeset i nekoj prerasla osnovnoškolske lektire i Disneyeve edicije, dok me enciklopedije s područja prirodnih znanosti malo zanimaju i slične besmislice.
Prebirući naslove knjiga koje su se množile iz tjedna u tjedan (koje su poslije našle dom na policama potrebitih knjižnica), dohvaćala sam se prvo onih koje su mi bile draže žanrom i čiji su mi naslovi budili veći interes. "Sajam taštine" W. M. Tacheraya po svemu je odgovarao mojim književnim preferencijama: pravi, sočni, konkretni viktorijanski roman, pa k tomu ima notu historicizma; radnja nigdje ne zapinje; tu je i zamašna galerija zanimljivih, živopisnih likova koje je autor portretirao posve uvjerljivo, ne romantizirajući previše; ambijent i epoha su odlično dočarani; profinjen duh satire i natruhe ironije djelu daju ton humora, no nisu naglašeni do karikature...
Što me onda spriječilo u čitanju ovoga djela, ne jednom, nego dva puta? Omeli su me prozaični razlozi: obeshrabrila me prije svega dužina djela kojeg sam se i prvi i drugi put uhvatila usred ispitnih rokova; u izdanju Globus media roman broji 715 stranica jednostrukog proreda nekog sitnog fontića. Thacheray je roman pisao u vremenu kada je život išao polaganijim tempom, a analiza i premišljanje društvenih pojava i minuciozno pisanje o njima nije bilo neshvatljivo. Suvremenom čovjeku pisanje, a i samo čitanje djela takvog obima zbog ubrzanog načina života predstavlja pozamašan zalogaj, pa su prava rijetkost djela tog obima. Još jedan razlog mom oklijevanju je frustracija koju mi je stvarao jedan od protagonistica oko kojih se radnja isprepliće. Ma što, oba glavna ženska lika svojski išla na živce; a nisam imala strpljenja vidjeti hoće li doći do nekog značajnog razvoja karaktera kroz radnju romana. Jednu sam ocijenila prepredenom, nemoralnom i spremnom ići preko leševa do svojih besmislenih ciljeva; a drugu premlitavom, anemičnom i prepokornom svima i svemu; a od takvih čovjek nema što naučit, zar ne? Nisam bila u pravu, no o tom, po tom. Što da vam kažem - bila sam mlada, idealistična i pravična; kako bi bilo u skladu s mojim ondašnjim ukusom sve je moralo biti posloženo u crne ili bijele kutijice. Glavni likovi u djelu morali su biti skroz pozitivni, a njihovi antagonisti posve negativni, u ime neke "kozmičke ravnoteže" kakvu sam onomad zamišljala.
Naposljetku sam, u sklopu svoga projekta nadoknađivanja propuštenog lektirnog štiva i vrijednih djelaklasične književnosti, odlučila dovršiti čitanje romana i nisam zažalila! Ljutila me spoznaja da sam u čitanju knjige prvi ili drugi put odmakla puno dalje no što sam mislila, a ne sjećam se gotovo ničega, no ovaj put nije bilo predaje! (Podcrtane rečenice i bilješke pisane mojim 'pedantnim' rukopisom sve do 200.stranice su nepobitan svjedok da sam knjigu zaista čitala!)
Koristeći priliku za čitanje u autu dok su klinci spavali (a suprug vozio, ne ja, da ne bi bilo nesporazuma!) udarila sam mu "coup de grace" romanu usred Bavarske! Sada se, konačno, i ja mogu složiti sa sudom kompetentnijih kritičara koji kažu kako se ovaj roman opravdano svrstava među najveća klasična djela engleske književnosti.
Tacheray u podnaslovu djela lijepo kaže da je to "roman bez junaka", a ja sam se s godinama smilila sebi i ostatku ljudskoga roda spoznajući kako između crne i bijele krajnosti postoji širok dijapazon raznih nijansi koje sasvim legitimno postoje jedna uz drugu, međusobno se prelijevajući i nadopunjavajući.
Radnja romana se proteže kroz nekih petnaest godina i prati živote dvije mlade žene i njihovih obitelji čije se kolo sreće okreće na nepredvidive načine, kako to već s kolom sreće ide. Radnja dijelom zahvaća Napoleonske ratove, odnosno završnu bitku kod Waterlooa koje autor prikazuje iz neborbene perspektive i čije posljedice utječu na živote protagonistica romana i društvene sfere u kojima se kreću. Sviđa li vam se način na koji Jane Austin, Edith Wharton ili veliki Tolstoj čitatelju predstavljaju svoje likove i dočaravaju ugođaj društva i epohe u koje smještaju svoja djela, svidjet će vam se i Thacherayev način pisanja. Tacheray se također odlikuje sposobnošću plastičnog prikaza ambijenta, osobnih i društvenih relacija i načina ophođenja priličnih visokom i građanskom društvu koje se kretalo engleskim, francuskim, pa i njemačkim tlom početkom19. st. Položaj u društvu koje oslikava Tacheray, određen je, dakako, podrijetlom i bogatstvom. Čovjek se iznad svoga položaja u nekoj mjeri može izdići obrazovanjem ili inteligentnom domišljatošću, kako za primjer služi uspon mlade odgojiteljice niskog društvenog podrijetla Becky Sharp, no takav položaj je postojan koliko i list na oštrom zimskom vjetru. Služeći se svim svojim sposobnostima, dražima i još ponekim sumnjivim sredstvom kako bi postala dio "sajma taštine", visokog društva za koje smatra da mu pripada, Becky pleše na tankoj žici s koje naposlijetku pada u ponor društvenog prijezira i osude. Odlomak u kojem se sasvim uzgredno bavi mišlju o valjanosti svoga načina života, gotovo me naveo da se složim s ovom mladom ženom kako životne okolnosti čovjekove postupke određuju moralnim ili nemoralnim. "Pa nije ni teško biti žena vlastelina. Mislim da bih bila dobra žena kad bih imala pet tisuća na godinu. Mogla bih tratiti vrijeme oko djece i brojiti marelice u voćnjaku. Raspitivala bih se u starih žena o kostobolji koja ih muči i naručivala za pola krune juhe za siromahe. Lako bih to otkidala od onih pet tisuća na godinu. ... Mogla bih plaćati sve i svakoga, samo kad bih imala novaca. Oni s visine gledaju nas obične siromahe koji nemamo novca. ... I tko zna nema li Rebeka pravo i nije li razlika između nje i čestite žene samo u novcu i bogatstvu? Uzme li se u obzir i iskušenja, tko može reći da je bolji od svoga bližnjega? I ako bezbrižan život i blagostanje ne čine čovjeka poštenim, ono ga barem drže u poštenju. Gradskom vijećniku koji dolazi s gozbe na kojoj se dobro nakljukao mesom kornjače neće pasti na pamet da siđe s kočije i ukrade ovčji but, ali prisili ga da gladuje, pa da vidiš neće li ukrasti hljeb kruha."
Sam pisac opovrgava svoju misao govoreći o životu drugog ženskog lika, Amelije Sedly, koju život u siromaštvu nije gurnuo preko ograde krjeposti. Obje su se prijateljice našle u životnim okolnostima u kojima su zamijenile uloge - bogatu baštinicu je dotakla hladna ruka gđe Siromaštine, a siromašnu odgojiteljicu su prilike dovele lagodnom životu i biranim društvima. Prilike su ih oblikovale na različite načine, jednu su duhom uzdigle, drugu upropastile. Ovdje se može primijeniti onaj filozofski aksiom koji kaže: "Sve što se prima, prima se na način primatelja." Čovjek plemenita duha ostat će plemenit bez obzira na životne okolnosti i obrnuto. A između te dvije krajnosti postoji i široko polje za sve moguće varijacije na jednu i drugu temu. Da ne odem u prepričavanje radnje, reći ću još samo kako mi je nadraži lik onaj majora Dobbina, jedini lik kojeg Tacheray ipak nije odolio obojati koristeći se bojama s palete romantizma. Što se tiče mog osobnog zaključka do kojeg sam došla čitajući ovo izvrsno djelo, mogla sam se samo služiti s biblijskim piscem koji progovara ovim tekstom:
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo." Prop 1, 2-10
Naposljetku sam, u sklopu svoga projekta nadoknađivanja propuštenog lektirnog štiva i vrijednih djelaklasične književnosti, odlučila dovršiti čitanje romana i nisam zažalila! Ljutila me spoznaja da sam u čitanju knjige prvi ili drugi put odmakla puno dalje no što sam mislila, a ne sjećam se gotovo ničega, no ovaj put nije bilo predaje! (Podcrtane rečenice i bilješke pisane mojim 'pedantnim' rukopisom sve do 200.stranice su nepobitan svjedok da sam knjigu zaista čitala!)
Koristeći priliku za čitanje u autu dok su klinci spavali (a suprug vozio, ne ja, da ne bi bilo nesporazuma!) udarila sam mu "coup de grace" romanu usred Bavarske! Sada se, konačno, i ja mogu složiti sa sudom kompetentnijih kritičara koji kažu kako se ovaj roman opravdano svrstava među najveća klasična djela engleske književnosti.
Tacheray u podnaslovu djela lijepo kaže da je to "roman bez junaka", a ja sam se s godinama smilila sebi i ostatku ljudskoga roda spoznajući kako između crne i bijele krajnosti postoji širok dijapazon raznih nijansi koje sasvim legitimno postoje jedna uz drugu, međusobno se prelijevajući i nadopunjavajući.
Radnja romana se proteže kroz nekih petnaest godina i prati živote dvije mlade žene i njihovih obitelji čije se kolo sreće okreće na nepredvidive načine, kako to već s kolom sreće ide. Radnja dijelom zahvaća Napoleonske ratove, odnosno završnu bitku kod Waterlooa koje autor prikazuje iz neborbene perspektive i čije posljedice utječu na živote protagonistica romana i društvene sfere u kojima se kreću. Sviđa li vam se način na koji Jane Austin, Edith Wharton ili veliki Tolstoj čitatelju predstavljaju svoje likove i dočaravaju ugođaj društva i epohe u koje smještaju svoja djela, svidjet će vam se i Thacherayev način pisanja. Tacheray se također odlikuje sposobnošću plastičnog prikaza ambijenta, osobnih i društvenih relacija i načina ophođenja priličnih visokom i građanskom društvu koje se kretalo engleskim, francuskim, pa i njemačkim tlom početkom19. st. Položaj u društvu koje oslikava Tacheray, određen je, dakako, podrijetlom i bogatstvom. Čovjek se iznad svoga položaja u nekoj mjeri može izdići obrazovanjem ili inteligentnom domišljatošću, kako za primjer služi uspon mlade odgojiteljice niskog društvenog podrijetla Becky Sharp, no takav položaj je postojan koliko i list na oštrom zimskom vjetru. Služeći se svim svojim sposobnostima, dražima i još ponekim sumnjivim sredstvom kako bi postala dio "sajma taštine", visokog društva za koje smatra da mu pripada, Becky pleše na tankoj žici s koje naposlijetku pada u ponor društvenog prijezira i osude. Odlomak u kojem se sasvim uzgredno bavi mišlju o valjanosti svoga načina života, gotovo me naveo da se složim s ovom mladom ženom kako životne okolnosti čovjekove postupke određuju moralnim ili nemoralnim. "Pa nije ni teško biti žena vlastelina. Mislim da bih bila dobra žena kad bih imala pet tisuća na godinu. Mogla bih tratiti vrijeme oko djece i brojiti marelice u voćnjaku. Raspitivala bih se u starih žena o kostobolji koja ih muči i naručivala za pola krune juhe za siromahe. Lako bih to otkidala od onih pet tisuća na godinu. ... Mogla bih plaćati sve i svakoga, samo kad bih imala novaca. Oni s visine gledaju nas obične siromahe koji nemamo novca. ... I tko zna nema li Rebeka pravo i nije li razlika između nje i čestite žene samo u novcu i bogatstvu? Uzme li se u obzir i iskušenja, tko može reći da je bolji od svoga bližnjega? I ako bezbrižan život i blagostanje ne čine čovjeka poštenim, ono ga barem drže u poštenju. Gradskom vijećniku koji dolazi s gozbe na kojoj se dobro nakljukao mesom kornjače neće pasti na pamet da siđe s kočije i ukrade ovčji but, ali prisili ga da gladuje, pa da vidiš neće li ukrasti hljeb kruha."
Sam pisac opovrgava svoju misao govoreći o životu drugog ženskog lika, Amelije Sedly, koju život u siromaštvu nije gurnuo preko ograde krjeposti. Obje su se prijateljice našle u životnim okolnostima u kojima su zamijenile uloge - bogatu baštinicu je dotakla hladna ruka gđe Siromaštine, a siromašnu odgojiteljicu su prilike dovele lagodnom životu i biranim društvima. Prilike su ih oblikovale na različite načine, jednu su duhom uzdigle, drugu upropastile. Ovdje se može primijeniti onaj filozofski aksiom koji kaže: "Sve što se prima, prima se na način primatelja." Čovjek plemenita duha ostat će plemenit bez obzira na životne okolnosti i obrnuto. A između te dvije krajnosti postoji i široko polje za sve moguće varijacije na jednu i drugu temu. Da ne odem u prepričavanje radnje, reći ću još samo kako mi je nadraži lik onaj majora Dobbina, jedini lik kojeg Tacheray ipak nije odolio obojati koristeći se bojama s palete romantizma. Što se tiče mog osobnog zaključka do kojeg sam došla čitajući ovo izvrsno djelo, mogla sam se samo služiti s biblijskim piscem koji progovara ovim tekstom:
Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo." Prop 1, 2-10
Primjedbe
Objavi komentar