Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu
Rado bih rekla kako sam djelu pristupila otvorena duha, no u tom slučaju ne bih govorila istinu, što izbjegavam, jer mi je majka zarana usadila istinoljubivost u srce. I kosti. Šibom. Duga priča...
Koliko god se čovjek trudio izbjeći zamku unaprijed stvorenog stava; književnim klasicima o kojima se u društvu, školama, medijima, socijalnim mrežama mnogo raspravlja teško je pristupiti posve nepristrano. Posuđujući ovo djelo u knjižnici, duboko sam uzdahnula znajući kako me čekaju stranice teksta koji se bavi mučnim temama: rasizmom, silovanjem i različitim predrasudama i strahovima koje proizlaze iz neznanja ili su kulturološki uvjetovani. No, tako je to s književnim klasicima kojim sam odlučila dati više prostora u svom "čitalaštvu": rijetko se laćaju ugodnih predmeta i cilj im uglavnom nije razonoditi čitatelja, nego mu izoštriti duh i um promišljanjem o stvarnostima koje nisu uvijek pastelno ružičaste.
Sumornost predmeta kojim se autorica bavi neočekivano je ublažila i učinila pristupačnijom činjenica kako je djelo pisano iz perspektive djevojčice koja pohađa prve razrede pučke škole. Djevojčica Scout rječnikom pametnog djeteta odgojenog da se u razmišljanju služi svojom glavom, a ne tuđim mišljenima, pripovjeda događaje iz svoga života čijim se središtem čine dječje brige i razbibrige, dotičući se ozbiljnih i teških tema u onoj mjeri u kojoj su se "očešale" o život njezine obitelji. Scout ipak nije starmalo dijete, pojave i događaje koje promatra i u kojima sudjeluje sudi iz dječje perspektive koja je sklona naglim i krajnim presudama, (svoju pravicu se tako, recimo, uvijek spremna argumentirati i izboriti šakama) no pedagogija njezinog oca čini da djevojčica postupno proširuje rakurs iz koje promatra društvenu zbilju koja je okružuje i prema tomu ubuduće bira svoje riječi i postupke. Znajući kako najbolji odgoj počiva na primjeru koji odrasli svojim životom pokazuju djeci, Atticus se upravo zbog svoje djece laća zadatka kojem je unaprijed određen ishod.
" - Scout - rekao je Atticus - kad dođe ljeto, morat ćete zadržati vlast nad sobom zbog mnogo gorih stvari... to nije pravedno prema tebi i Jemu, to znam, ali katkad moramo nešto pretrpjeti, a kako da se ponašamo kad je teško... No sve što mogu reći jest da ćete ti i Jem, kad odrastete, možda na ovo gledati s malo suosjećanja i razumijevanja i znati da vas nisam iznevjerio. Taj slučaj, slučaj Toma Robinsona, nešto je što zadire u srž naše savjesti... Scout, ne bih mogao ići u ckvu i moliti se Bogu kad ne bih pokušao pomoći tom čovjeku.
- Sigurno griješiš, Atticus...
-Kako to?
-Pa većina ljudi misli da ona ima pravo, a ti krivo.
- Oni, naravno imaju pravo tako misliti i zaslužuju poštovanje zbog svojih stavova - rekao je Atticus - ali prije nego što mogu živjeti s drugima, moram moći živjeti sam sa sobom. Savjest je jedan od stvari o kojoj se ne odlučuje glasovanjem većine."
Radnju romana koja se odvija na američkom Jugu krajem tridesetih godina prošlog stoljeća; Jugu duboko zadojenom rasnim i brojnim drugim predrasudama; neću prepričavati, ali bih željela istaknuti kako ova knjiga pitkog i ljupkog pripovjednog stila nije knjiga koja se bavi samo jednom temom. "Ubiti pticu rugalicu" je djelo"koje nedvojbeno osuđuje rasnu nesnošljivost i njezine kobne posljedice za pojedinca i čitave društvene skupine, ali ne govori samo o njoj. Roman ne zbori samo ni o gubitku dječje nevinosti kroz prizmu sudskog procesa kojem je ishod unaprijed određen na nesreću osobe kojoj se sudi, kako često naglašavaju književni kritičari i analitičari.
Djelo je daleko slojevitije nego se na prvi pogled čini. Čitajući tekst, zamislit ćemo se nad surovim reljefom koje teško siromaštvo, bijeda i neobrazovanje klešu u nutrini čovjeka; o čvrsto omeđenom položaju žene u društvu o kojem Harper Lee piše te o njihovim stavovima i postupcima koji su tom ograničenošću uvelike uvjetovani. Bavit ćemo se mislima o složenim i zapetljanim rodbinskim i međususjedskim odnosima koji se u sličnim oblicima javljaju uvijek i svugdje kao i posebostima bratsko-sestrinskih odnosa. Pozabavit ćemo se možda i odnosom okoline prema svima koji izlaze iz prešutnih konvencija prihvatljivog samoočitovanja u društvu. Promislit ćemo također o teretu samohranog roditeljstva i njegovu učinku na formaciju djece, o položaju djecu u nanovo sklopljenim brakovima, pa i o ulozi šire i uže društvene zajednice u odgoju djece. Budemo li pažljivi čitači, dotaknut će nas mudre primjedbe Atticusa Fincha o ljudskoj naravi koja nije jednoznačna, čija su vanjska očitovanja i postupci uvjetovani raznim izvanjskim čimbenicima koje valja uzeti u obzir prije nego od njezinu nositelju izrečemo konačan pravorijek. Radnja djela je zanimljiva, ali likovi su nosivi stup ovog romana. Liku Atticusa Fincha dano je dovoljno prostora u književnim raspravama; o njegovoj duhovnoj plemenitosti, odgojnoj mudrosti, moralnoj snazi, karakternoj stamenosti, vjernosti vlastitoj savjesti i spremnosti preuzeti na sebe tegobnost Sizifovog posla koji će možda nekada, u dalekoj budućnosti, uroditi plodom rečeno je sve što se imalo reći. Meni će osobno u pamćenju ostati dojam Atticusa Fincha kao hrabrog čovjeka, hrabrog prema vlastitoj definiciji tog pojma: "Htio sam da nešto vidiš... htio sam da vidiš što je prava habrost umjesto da povjeruješ kako je hrabrost muškarac s puškom u ruci. Hrabrost je kad znaš da si izgubio prije nego što počneš, ali svejedno počneš i ostaneš ustrajan usprkos svemu."
Uz njegov lik u djelu se prikazuje čitava plejada sporednih likova, koji nastupaju kratko, ali dovoljno da ih čitatelj upozna i prepozna poruku koju mu šalju. Svidjelo mi se što spisateljica ne idealizira ljudsku narav, ali služeći se Atticusovim riječima navodi čitatelja na zaključak kako bi ljude bolje razumjeli i manje osuđivali kad bi se neko vrijeme stavili u njihovu kožu.
Primjedbe
Objavi komentar