Sarah Turner, Ne baš savršena mama
Sama sebi sam često uputila sličan prigovor u vezi načina na koji čitam. Brzopleta sam i brzeljava u svemu čega se latim. Čitam brzo i stihijski. Dobro uočavam pojedinosti i dosta lako vežem činjenice pa to uglavnom nije problem. (Sjećate se onih latino-sapunjara s milijunnčetristotisućaipedesetšest likova? Nakon jednog prisilnog usputnog letimičnog gledanja dok usput nešto radim znala bih bez greške sva imena, rivalstva te rodbinske i ljubavne veze. Rekla bih kako to dovoljno govori.) Izvanjsko okruženje za čitanje mi također nije bitno. Osim ukoliko je riječ o stručnom štivu, građi za ispite ili članke. Onda iznebuha sve postaje izuzetno bitno. ("Gle mrlja na pločicama!" - hajmo na brzinu napraviti generalno čišćenje uključujući filtere napa i lajsne iza kuhinjskih elementata te nabaciti mini-makeover stana kako bih mogla u miru učiti!)
Ako tekstovi nisu "sjeli" kako treba, čitam iz početka, ostavljajući ipak malo prostora "disanju i žvakanju", odnosno procesuiranju informacije ili poruke djela. Filozofska i teološka djela na fakultetu sam tako odmah mogla početi čitati treći put, jer sam se prva dva puta među slovima i interpukcijskim znakovima gubila kao magare u magli. Ali treći put... eeeeee, to je bilo to, svi aksiomi, postulati i doktrine bi se slagale pravim redom. Tko nije tri puta čitao djela od prosječno 500-700 stranica teksta u kojim se ne zna tko-komu-što nema pojma o kakvom čarobnom iskustvu je riječ...
Od kada sam svladala abecedu čitam sve čega se dokopam i svemu nalazim mjesto u džungli svoga uma. Čitam iz želje za obrazovanjem, čitam u nastojanju oko duhovnog napretka, čitam iz razonode, čitam kada poželim odmak od svakodnevnih poteškoća, čitam radi opuštanja, čitam kad mi treba malo smijeha i zaista je malo toga što ne čitam. Na popisu moga čitalačkog menija bok uz bok se nalaze enciklopedije, romani, novinske vijesti, pripovijetke, priručnici, basne, stručna literatura različitih struka (mahom humanističkih, da ne bi sad bilo vidi-ove-što-se-prenemaže), bajke, stripovi različitih sadržaja, zbirke pjesama (u nešto manjem obimu, priznajem), petparački šund romani, prijedlozi (nekih) zakona, kuharice, blogovi, instagram i facebook objave, deklaracije prehrambenih i kozmetičkih proizvoda i tako do u nedogled. Ne zazirem ni od uradaka na koja će istinski čitalački gurman s prijezirom frknuti nosom i zaključiti kako ovakvom svežderu ni ne priliče književne delikatese.
Nekoliko godina po završetku studija radila sam u Zagrebu i svaki vikend revno putovala doma. Rodili su mi se nećaci i zaista nisam željela da odrastaju bez osnovne predispozicije za kvalitetan život: besposlene tetke kojoj je glavna životna svrha postala podrivanje šogoričinih i bratovih roditeljskih napora i pametovanje na više razina. (Monika... O P R O S T I!) Bijaše to vrijeme prije pametnih telefona, a agoniju putovanja na krajni Istok domovine HŽ-ovim sporohodnim prijevoznim sredstvima sumnjivih higijenskih standarda i neobičnog poimanja ugodne temperature u kupeima valjalo je nekako prekratiti. (I dan danas me uhvati jeza kad začujem kloparanje vlaka u daljini. Kad me sin namolio da ga odvedem u Zg vlakom suze su mi na oči udarile. Ali otišli smo. Evocirala sam uspomene. Nažalost. Reći ću samo: WC u vlakovima! Strava.)
Časopisi su mi brzo dodijali, a knjižare i kioske preplavila su književna izdanja dostupna mom budžetu. Prerečeno na jezik moga ondašnjeg puničko-čitalačkog života ovo je značilo kako sam naglavce upala u vrtlog chick-lita. Svaki tjedan sam se, bez iznimke, na istom kiosku zagrebačkog Glavnog kolodvora opremala novim naslovom i na nekoliko sati uranjala u život neke Becky, Amy ili Jenny koje su se borile za svoje mjesto pod suncem New Yorka ili Los Angelesa. Iskreno ću priznati kako sam uživala uživljavajući se u životne priče svojih vršnjakinja koje s mojim životom nisu imale nikakvih dodirnih točaka niti sam imala ambicija da te dodirne točke stvorim. Stvarno su me odmarale akcije junakinja romana apsolutno predvidljive radnje, zdvajala sam nad njihovim ljubavnim nevoljama, navijala za najbolju odjevnu kombinaciju i kozmetički make-over te klicala u srcu na svaki očekivani, otrcani happy end. Iskoračivši iz vlaka, više se ne bih osvrnula na Becky, Amy i Jenny, ali priznajem kako su bile jako dobre suputnice. Kada su moja maratonska putovanja vlakom završila, moja intimna veza s chick-litom iščezla je kao da je nikada nije ni bilo, ali svim Candace Bushnell ovoga svijeta poručujem: "Hvala! Bilo je lijepo dok je trajalo!"
Nedavno sam na rotirajućoj polici naše gradske knjižnice ugledala tirkiznu naslovnicu s fotografijom bebe u peleni naslova "Ne baš savršena mama" i odmah sam znala kako ju moram posuditi. Omamila me čežnja za nekim ekvivalentom chick-lita prikladnim ovom životnom trenutku. Je li vam se ikada dogodilo da u ožujku ugledate prve jagode za koje znate da ne mogu biti "prave", ali ne možete im odoljeti jer obećavaju sunce i proljeće i mirise životnoga obilja? Možda nisu ono pravo, ali su zalog onoga što dolazi ili podsjetnik na nešto lijepo čega se rado prisjetimo. Eto. "Ne baš savršena mama" tako možda nije sve o čemu jedan književni gurman sanja, ali meni je došla kao šlag na jagode, da razvučem ovu sliku do kraja kad sam je se već dohvatila.
Sarah Turner je ono što se danas popularno naziva "instamama"/facebookmama/mama blogerica, odnosno svoja iskustva roditeljskog života dijeli na društvenim mrežama sa svojim pratiteljima. Sarah o svojim doživljajima i iskustvima piše sasvim otvoreno i bez imalo cenzure, što joj je na društvenim mrežama pribavilo podršku brojnih pratitelja koji se s njezinom situacijom mogu poistovjetiti, nasmijati se ili barem Bogu zahvaliti u "better you than me" stilu! Svoje objave Sarah Turner je pretočila u zgodnu i duhovitu knjigu koja je naišla na dobar prijeme kod mladih roditelja koji su se suočili s činjenicom kako je odgoj djece "zeznutiji" nego su očekivali, a oni se smatraju nedoraslima mnogim situacijama koje ih zateknu nespremnima. Ruku na srce, to je većina situacija koja uključuje umorne roditelje i djecu koja nemaju nikakvih inhibitora u postupcima. Sarah pokriva sve teme koje mogu zanimati novopečene roditelje, osobito one koji su na teži način shvatili kako ipak nisu odgojni eksperti za bebe i malu djecu. Hranjenje, oblačenje, izlasci izvan kuće, ostanak u kući, održavanje kućanstva, povratak na posao, izleti, odmori, druženja s prijateljima, kupovina - o svemu je pisala na pristupačan način ubrizgavajući tekstovima velike doze šale na vlastiti račun i ljubavi prema tim klincima koji joj od života povremeno naprave cirkus.
Jasno kako sam se i sama pronašla u mnogim situacijama koje Sarah opisuje i kako su mi osjećaji koji iz tih situacija proizlaze dobro poznati. Priznat ću kako me iskustvo majčinstva s prvijencem dobrano iznenadilo. Bila sam spremna na mnogo toga, ali da ja, koja sam položila nekoliko kolegija s područja pedagogije, didaktike i psihologije, načitala se prikladne literature i u konačnici radim s djecom neću biti SAVRŠEN RODITELJ, e to me stvarno zateklo... (Šalim se, ali nisam mislila da ću biti baš ovako daleko od savršenstva...) Mislila sam kako je stvar jednostavna: primijeniš ono što ti je bilo dobro u tvom odgoju i odgoju kojem si svjedočio kod drugih, izbjegavaš ono što ti se nije svidjelo, implementiraš tih par odgojnih teorija koje su ti se svidjele i tadadada: sve je idealno! "Koliko teško to može biti?", naivno sam razmišljala. Jaaaaaaako naivno. Uz to sam bila uvjerena kako roditelji u roditeljstvu nepomućeno uživaju 89% vremena, a onih 11% otpada na realne, neizbježne životne poteškoće i pubertet. Čak sam u jednom trenu ozbiljno pitala mamu kada točno čovjek počne uživati u roditeljstvu punim plućima, na što me zatečeno pogledala i upitala: "Kakvo uživanje?! Tko ti je rekao da ćeš uživati?! Pa zar se ne sjećaš kako je meni bilo s VAMA?" Moram priznati kako me žena baš "ugasila", kako bi se reklo u mom kraju. Osjećala sam se čak i malo prevareno, ali ono - stvarno mi nitko nije REKAO da je roditeljstvo 89% uživanja. To sam sama pretpostavila, samo ne znam na temelju čega točno.
Nakon pet i pol godina roditeljskog staža i troje djece reći ću samo kako je dobro ograditi se od idealnih vizija života s djecom. S druge strane, nitko ne može ni približno pojmiti svu ljepotu, osjećaj iznimne blagoslovljenosti (znam kako ova konstrukcija glupo zvuči, ali nemam bolju riječ!) pa i svojevrsnu uzbudljivost roditeljstva dok ga osobno ne iskusi.
Knjigu preporučam svim mamama (ciljano kažem mamama, jednostavno ne vidim tate kako uranjaju u ovaj tip knjiga) koje su svoja očekivanja obiteljske stvarnosti gradile na viziji filma "Moje pjesme, moji snovi" ili idiličnim objavama "instamama" iz kojih čovjek može, ako ih ne uzima "cum grano salis" izlučiti pouku da naporna, neuredna i bučna svakodevica s djecom dopadaju samo nju. Sarah Turner dijeli svoje iskustvo kako bi roditeljima koji se pitaju: "koji jarac uopće radim/hoće li ovo što radim imati nepopravljive posljedice na duhovni i duševni razvoj moje djece/zašto ne uživam promišljeno u svakoj sekundi dana sa svojim potomstvom" poručila: niste sami! Niste jedini kojima se ova pitanja vrzmaju po glavi! Ima nas još. Radite najbolje što možete i bit će sve ok. A ja se k tomu još uzdam u Boga kako će on ovaj moj kaos izvesti na čistac, jer sredio je i veće stvari, ono, za početak stvorio je red u svemiru, pa si nešto mislim, nakon svega što piše u Bibliji, ovo kod mene i kod vas mu mora biti mačji kašalj, zar ne?
;)
Primjedbe
Objavi komentar