Haruki Murakami, Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća

Prije nekoliko tjedana vijesti iz svijeta sve češće su spominjale novu prijetnju čovječanstvu evidentiranu šifrom  COVID-19. Sluteći kako njegov zlokobni stisak neće ostaviti pošteđen niti jedan dio svijeta, palo mi je na pamet da se za svaki slučaj opskrbim zalihom knjiga koje bih mogla pročitati u izolaciji o kojoj se počelo govoriti. Dan prije njezinog zatvaranja posjetila sam našu gradsku knjižnicu, vratila knjige koje sam dugovala, produžila dvije koje sam imala doma i to je bilo to. Pravodobno sam se dosjetila kako ću vjerojatno neodređeno dug period doma biti sama s petogodišnjakom, trogodišnjakom i bebom od devet mjeseci  što je i meni, kroničnom optimistu, dalo zaključiti kako će vrijeme posvećeno čitanju ostati u mojoj mašti. "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" Harukija Murakamija posljednja je knjiga koju sam pročitala u miru prije karantene koja nam je pretumbala svakodnevicu. (Čitam ponovo "pročitala u miru" i smijem se sebi koja je tada mislila da joj je život kaotičan i kako nema vremena za sebe. Ha. Ha. Ha. Little did jou know, my friend! Bože, primila sam  na znanje poruku i shvatila pouku, hajmo sada okrenuti drugim smjerom. Pliz!)
"Bezbojni" nije jedina Murakamijeva knjiga koju sam pročitala, ali je prva s kojom se dogodio onaj fenomenalni "klik" koji mlaki interes prema tekstu pretvara u gorljivo proždiranje stranica. Razjasnimo: druga Murakamijeva djela su mi bila ok, no nedostajalo je istinske "kemije" među nama. Poslužit ću se omiljenom poštapalicom Kaze iz "Bitangi i princeza": "Budimo realni", željezo bi se trebalo kovati dok je vruće, odnosno, ova recenzija je trebala biti davno napisana, ali slijed okolnosti je takav da će recenzija biti slična odgovaranju na pitanje iz hrvatskog jezika koje je mom kumu Stipi postavila komisija na maturi. Kum Stipe, jedan od najbistrijih likova koje sam upoznala tijekom studija, u našem malom krugu kolega, prijatelja i poznanika slovio je kao rijedak ekspert za ekstrahiranje bitnog i kao majstor improvizacije. Ne poznajem drugog studenta teologije koji tezarij nije pripremao iz principa (tezarij teolozima služi umjesto obrane diplomskog rada. Braniš 3 od 33 teze koje sažimaju čitav studij. Odnosno, ti se nadaš da ga sažimaju, ali kad kreneš učiti nije ti jasno što su, k jarcu, saželi!) Stipe ispitnu građu nije ni pogledao, došao je pred komisiju, iz sva tri pitanja pobrao četvorke i na kraju nije bio zadovoljan jer mu je zaključna ocjena bila 4. Ustvrdio je kako bi ga bila sramota da nakon 5 godina studija ljudima nema što reći o tim tezama. Nismo ga gađali skriptama iz poštovanja prema instituciji, ali malo je nedostajalo. Malo. Vratimo se Stipinoj maturi. Pitanje koje su mu postavili bilo je vezano uz pjesmu S. S. Kranjčevića "Moj dom". Stipe je pohađao glasovitu klasičnu gimnaziju visokih akademskih standarda i podrazumijevalo se kako će pjesmu prije odgovaranja recitirati. Samouvjeren i genijalan kakav je, iskombinirao je sve što je imao na raspolaganju: prvu i zadnju strofu, samouvjerenost i šarm, pa je njegova recitacija izgledala otprilike ovako:

"Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!"

Stipe: Pjesnik nastavlja u domoljubnom tonu opisivati ljepotu svoje domovine i svoje osjećaje prema njoj, da bi dojmljivo završio:

"Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!"

Sad se možemo vratiti Murakamiju. Čovjek divno piše. Ne kužim se baš u Azijsku književnost, ali ako i drugi suvremeni azijski književnici dijele njegov stvaralački genij, ispričavam im se što do sada nisu našli mjesta u mom čitalačkom opusu. Murakamijeva djela odišu njegovom svestranošću, otkrivaju ga kao čovjeka širokog duha i kao Tražitelja Smisla. Razumije se u sport, glazbu, umjetnost, psihologiju i filozofiju Istočnog i Zapadnog kulturnog kruga. Pripada globalnom suvremenom svijetu, no čvrsto je ukorijenjen u tradiciju podneblja iz kojeg dolazi. Mogu samo zamisliti kakav bi doživljaj bio čitati ga na jeziku kojim je djelo pisao, poznavajući dublje kulturu iz koje priča provire. "Bezbojni" je roman u kojem pripovjedač prisno pripovjeda čitatelju kojega uzima kao ravnopravnog komunikacijskog partnera, partnera kojem povjerava svoju intimu čije bi izricanje na glas bilo ravno oskvrnuću.
Nije se jednostavno suživjeti s pričom koja dolazi iz druge kulturne hemisfere čiji kod nam nije do kraja "dešifriran". Lako se dogodi neki komunikacijski šum i propustiš razumjeti poruku djela ili protumačiš posve pogrešno.
Prevoditeljica je odradila izvrstan posao izgladivši sve grube rubove koje prijevodi ovakvih liričnih tekstova mogu imati. Čitavo djelo odiše prozračnošću i lakoćom, pa čitatelj ima dojam kao da duhom lebdi kroz priču. Murakamijevi opisi pojava, predmeta, događaja i osoba su mu realni i konkretni, ali kada se bavi unutarnjim svijetom svojih likova rečenice mu se pretvaraju u pristupačnu poeziju za "raju". Tema kojom se bavi nije nova, nov je način na koji temi pristupa. Murakami  poznatu priču o ljubavi, prijateljstvu i izdaji pripovijeda na originalan način. Glavni lik, Tsukuru Tazaki u mladenačkoj dobi doživio je traumu izdaje bliskih prijatelja, nakon kojega mu trebaju godine da se ponovo rekonstruira kao osoba. Kako bi se konačno oslobodio veriga traume koja ga sprječava da se potpuno ostvari u životu, otvori novim ljubavima i prijateljstvu, Tsukuru poduzima svojevrsno duhovno hodočašće kojemu je cilj vratiti se svomu autentičnom Ja koji sebe ponovo može darovati drugomu. Tsukurov put je put introspekcije, filozofije, psihologije prožet Murakamijevskim elementima fikcije s kojom se isprva nisam snašla, no na kraju sam se preobrazila u pravog ljubitelja njegovog stila pisanja. Možda sam konačno pronašla pravi rakurs iz kojega se njegove priče čitaju, a vama preporučam da mu date mjesta na svojim "to read" listama, ukoliko to već niste učinili.