Caroline Kepnes, Ti

Mašta mi je vrlo živahna od kada mi pamćenje seže. Najdraže igre moga djetinjstva bile su iznalaženje novih jezika, tajnih lozinki, šifriranje poruka, rimovanje pjesmice, smišljanje brojalica i pripovijedanje događaja koje sam prije toga preradila prema kriterijima "samo neka bude što zanimljivije". Nisam se mogla nasititi čitanja bajki i drugih fantazmagorija koje bi se u mojoj glavi pretvarale u žive filmove sa mnogim različitim zapletima i završetcima. Nos mi je najčešće bio duboko u stripovima koji su bili najdostupniji izvor slikovitih priča s atipičnim, ali uvijek zadivljujućim junacima. Suživljavala sam se s problemima koji su mučili Zagora i Bleka Stenu, pratila avanture Mister Noa i drhtala pred misterijima s kojima se sučeljavao Dylan Dog.
I danas sam majstor preuveličavanja, no taj dar koristim isključivo kada nekoga želim nasmijati ili izbaciti bližnje iz takta. Je li mi ovo kasnije bilo od pomoći pri, recimo, pisanju zadaćnica? Naravno da nije. Čim bih vidjela sumornu grafiku bilježnice namijenjene pisanju zadatka "po narudžbi", moja mašta bi spakirala kovčege i odjurila u nepoznatom smjeru. Životni paradoks. Razigrana mašta imala je ružnog kompanjona koji ju nije uvijek pratio, ali kada bi se pojavio, bilo bi ga se teško otresti. Strah. Gnjusan lik, taj strah. Gadan je pogotovo kada nije usmjeren na nešto realno i konkretno, recimo na susret s divljim susjedovim psom ili kaznom ako ponovno zakasniš iz škole i roditeljima priuštiš trenutke intimnog upoznavanja s njihovim bojaznima, nego samo onako neodređeno vreba i naviješta kako bi se moglo dogoditi nešto grozno. Ili ti recimo, baci sjenu na do nedavno omiljenu slikovnicu, pa ti se Crvenkapica od koje se do jučer nisi odvajala sada čini grotesknim likom koji emanira neku jezu i užas. Plavi uvojak koji viri ispod crvene kapice djevojčicu naslikanu iz profila pod određenim kutom svjetla preobrazio je u jezivog križanca lutke i čupakabre te me za dugo odbio od omiljene priče. Narodna pedagogija moga djetinjstva k tomu nije vodila previše računa o mogućim posljedicama određenih postupaka prema djeci. Ta je pedagogija imala za cilj da dijete ostane živo i zdravo dok se vani igra bez nadzora  odraslih osoba,  pa su me zdušno, ujedinjenim snagama plašili vješticama, vilama s kozjim nogama, Baba Rogom i Mrakanom koji se skrivaju u bunarima, rijekama, tamnim zakutcima dvorišta, rupama i podrumima. Nikada mi nije točno rečeno što bi se točno dogodilo da se s kojim od tih bića susretne, ali na temelju groznih  imena tih bića i ozbiljnih izraza lica onih koji su me na  ta jeziva stvorenja upozoravali, moji Mašta i Strah  odradili su  lavlji dio posla. I da -  sve Perraultove bajke sam u predškolskoj dobi znala naizust prema izvorniku.  Skupa s kljucanjem očiju, rezanjem palaca i peta, gromovima ubojicama, ono,  kompletan paket.
Moji strahovi su imali izvanrednu moć multipliciranja, jedan je za sobom uvijek vukao gomile svojih rođaka, a najopipljiviji oblik imali su u noćnim morama koje su me dugo pratile. Bojala sam se potajno čitavog čuda stvari, od dječjih klasika do stvari koje su postojale samo u mojoj glavi. Potajno, jer nije bilo te sile koja bi me natjerala da pred tatom-policajcem, svojim super-junakom i  Uzorom nad uzorima svjesno očitujem ijednu slabost, a strah je  mojoj glavi bio obilježen kao veliki nedostatak. Neću priznati do koje dobi sam spavala s upaljenim svjetlom, ali vjerujte mi, kada se svjetla ugase, a noćni šumovi odjekuju praznom sobom, svjetlo ti je najbolji prijatelj. Osobi s ovakvom maštom, sklonoj iracionalnim strahovima nije bilo potrebno dodatnih  uzbuđenja u životu. Adrenalin me služio sasvim dobro i ovako, hvala na pitanju. Premda me grickala znatiželja da vidim sve te filmove o kojima su moji prijatelji razgovarali, nakon jednog ili dva pokušaja,  hororci i trileri su dobili veliki "no-no" znak na popisu filmova za gledanje. Priznat ću čak kako nisam u miru pogledala ni jednu epizodu "Dosjea X", morao je u prostoriji biti barem  (mlađi) brat koji je nakon nekog vremena zaključio da mu moje trzanje i skakanje kvari užitak gledanja i izbacio me iz društva poželjnih sugledatelja bilo čega. Pitate se komu je serijal "Dosje X" mogao biti strašan?! E, pa ima i takvih. Summa summarum, u životu sam pogledala, u napadajima junačenja, dva horor filma i mooooooožda pet trilera. Hororce ček mogu imenovati: It i Uljezi. Strava i užas. Uljezi mi i danas stvaraju nelagodu kada ih se sjetim. Fast forward naovamo - u međuvremenu sam se razvila u razmjerno zrelu, uravnoteženu i nebojažljivu osobu koja svejedno smatra da joj gledanje  filmova spomenutih žanrova neće doprinijeti duševnom miru, ali sam u međuvremenu razvila strastvenu ljubav prema čitanju krimića i trilera. Pročitala sam ih more i priznat ću kako sam prema ovom književnom žanru osobito pristrana. Malo pristojne, logične radnje, zanimljiv vodeći lik, poneki dobar dijalog i opis mjesta zbivanja iiiiiiiii.... PRODANO. Pisani krimić i triler je bolji od filma jer nad njim imaš određenu kontrolu. Nema jezive glazbe, nema igre svjetla i sjene, iskakanja likova s neočekivanih mjesta, zbivanja, mjesta i osobe zamišljaš po svom nahođenju. I da ponovim: NEMA JEZIVE GLAZBE. Kad bi me stavili pred zid, uperili mi svjetlo u oči i natjerali me da odaberem: krimić ili triler, prednost bih dala krimiću, ali u svakodnevnim situacijama i pomanjkanji krimića na policama naše gradske knjižnice, i trileri su mi sasvim ok štivo.  Roman "Ti" Caroline Kepnes na mene je ostavio izvrstan dojam. Pripovijedanje iz perspektive psihopata - ljubitelja knjige i računalnog znalca - stvara osobit ugođaj i donosi  uvjerljiv lik koji određuje tempo romanu. Koji ljubitelj ovih žanrova ne bi želio zaviriti u mračne zakutke uma poremećenog, asocijalnog romantika koji sve što čini, čini iz duboke ljubavi prema objektu svoje opsesije? Odnosno, sva njegova djela potaknuta su osjećajima koji on smatra ljubavlju. Djevojka koja je objekt preokupacije antijunaka romana je sasvim obična djevojka čija karizma je vidljiva samo psihopatu u čiju je mrežu upala. Nekoliko crtica iz povijesti glavnog lika daju dobar kontekst za razumijevanje osobnosti koja je proizašla iz zbroja loše obiteljske situacije, društvene neuklopljenosti i psihološke predisponiranosti. Njegova opsesija djevojkom koja vodi čitavom nizu samo njemu razumljivih poteza je potkrijepljena sumanutom, ali dosljednom argumentacijom koja čitatelju koji se uživio u roman postaje donekle razumljivom. Ne opravdanom, ali čisto razložnom.  Roman "Ti" izvrstan je triler, uglavnom je  plauzibilan, ne naginje pretjerivanjima, i otkriva autoricu kao načitanu, obrazovanu osobu. Ovaj triler jezivim  čini činjenica kako bi se bilo tko od nas mogao naći u ulozi predatorove žrtve. Tko danas za sobom ne ostavlja digitalni trag na internetu? Komu se od nas ne može ući u trag, tko od nas može skroz umaknuti javnom ogoljivanju intime ili njezinih dijelova? Ne moraš se ničim isticati, sam sebi se možeš činiti dijelom statistike, dovoljno je da si prisutan na društvenim mrežama i dao si mu pozivnicu za sudjelovanje u tvom životu.... Uh... Noćas izgleda opet spavam s upaljenim svjetlom. ;)