Pavao Pavličić, Kruh i mast

Akademika Pavla Pavličića, njegov bogat i marljiv rad na različitim područjima književnog stvaralaštva i znanosti cijenim od rane dobi. Kao dijete sam uživala u Trojici u trnju i Zelenom tigru, kasnije se moja simpatija prema njegovu stvaralaštvu produbila uz čitanje njegovih krimića. Krimići su, uzgred rečeno, ipak moj omiljeni "bezbibrižni" književni žanr, tu ne mogu biti nepristrana. 

Djela koja Pavličić veže uz svoj rodni grad draga su mi i bliska na sasvim osobit način, jer u Gradu heroju  radim, a dio djetinjstva sam i sama provela ondje, pa mi ugođaj prijeratnog Vukovara koji se u tim djelima javlja priziva dragocjene uspomene na najljepši dio moje osobne povijesti. 

Ova Pavličićeva knjiga se umnogome razlikuje od njegovih drugih djela koje sam do sada čitala, no nakon što sam se othrvala porivu da na njezinim stranicama tražim radnju, sveukupno gledajući na mene je ostavila dobar utisak.Adut ove knjige je stvaranje pomalo nostalgičnog ugođaja koji te potiče da od zaborava otmeš događaje i ljude koji nemaju nikakav značaj čovječanstvu, ali su stvorile tvoju osobnu povijest. Pavličiću u vezi ovog djela ponajviše zamjeram što sam se radi njega udebljala nekoliko kilograma i pretjeranu uporabu glagola "kusati". Ubi mi realističnost knjige. Nitko živ od 16 st. naovamo nije toliko puta u tako kratkom sadržaju koristio taj glagol u kontekstu u kojem ga ti koristiš. Dovoljno sam u životu puta besjedila sa starim ljudima da pouzdano znam da tu riječ nikad nisam čula osim zaodjenutu u ruho one stare poslovice. Znam što radiš, ali neće ići, Pavle! Rado i sama iz naftalina izvučem pokoji termin (ili ime za dijete...), ali gledam da pri tome ne prevršim mjeru i da ne naživciram sugovornike. Kusanju je odzvonilo! Neće nikada ponovo zaživjeti. Ostavi ga u škrinjici koja pripada povijesti, tamo mu je mjesto. Ako ćeš ga koji puta delikatno smjestiti u poslovicu gdje će netko pokusati kašu koju je sam zakuhao, ili ga iskoristiti kao arhaizam u održivom okviru - ja sam za, al' brate, prećera ga s kusanjem! Dijelovi teksta mi se također čine "prenapregnutima", kao da je ideju s kojom je knjigu pisao morao pošto-poto opravdati silom praveć distinkcije među osjećajima koje je u njemu budilo svako pojedino povrće. Rado bih mu rekla da sam ga tu "ukrebala" - paradajzu i paprici pridaje ista svojstva za koja tvrdi da su značajka samo jednog od njih!

Premda vrvi nazivima i recepturama starih slavonskih jela, knjiga ovih simpatičnih zapisa nije nastala iz gurmanskih pobuda. Svojim opisima zaboravljenih i starih jela koja se danas ne viđaju često na trpezama domaćica rastrganih milijunima dnevnih obveza koje diktira brzi tempo suvremene svakodnevice čitatelja odvlači u najugodnije zakutke vlastitog djetinjstva.
Kruh i mast je kod mene proizveo učinak sličan onomu kakav su kolačić madelein i lipov čaj učinili za Prousta. Gotovo sam osjetila miris ručkova koji se prije podneva kuhaju u bakinoj ulici čija je demografija dopuštala da se ručak kuha u to doba. Moja ulica je u prijepodnevnim satima mirisala na pustoš. Njezine stanovnice, kojima je u to doba uglavnom isključivo pripadala čast upravljanja kuhačom, bile su na poslu. Sama jela o kojima Pavličić piše uglavnom sam kušala tek u kasnijoj dobi kada sam ih počela sama spravljati, trpeza moga doma razlikovala se od tradicionalnog slavonsko-šokačkog jelovnika. Moji roditelji doselili su iz Hercegovine i Dalmacije, a sa sobom su ponijeli i svoje prehrambene navike. Moja mama tvrdi, da bi ona jelovnik koji Pavličić opisuje "siromaškim" u svom djetinjstvu na kršu Dalmatinske zagore smatrala ravnim olimpskim bakanalijama. 

Nismo, dakle, jeli taške i šufnudle, mekike i lepirice, nego pite, izljevače i uštipke spravljene na više različitih načina. Kruh i mast s paprikom pojela sam u životu svega nekoliko puta, kod bake, i to ne iz nužnosti, nego iz radoznalosti. Ruku na srce, ovo jelo nikada neće biti moja omiljena hrana. Kruhu, masti i šećeru nisam čak ni poželjela dati priliku da mi se svidi. Radije bih posegnula za drugim  bakinim desertom koji se nudio kada nije bilo ničeg drugoga, pa ni vremena za pripravu palačinki ili uštipaka: kruh šećer i poprskan vodom. Vodom se prskalo kako se šećer ne bi osipao s kruha!

Sviđa mi se što Pavličić dobro zna kako hrana nije samo obično pogonsko gorivo i čitatelja na to podsjeća. Iza svakog jela krije se više značenje i prati ga neki neodrediv osjećaj sjete kakav često prati nečiji govor o svojoj prošlosti. Mislim da u svojim zapisima autor ipak  ne žali ni za djetinjstvom, ni za jelima koja su s njegove trpeze izgurana novim namirnicama i recepturama, nego mu nedostaje osjećaj povezanosti, prisnosti i zajedništva koju je prikupljanje, priprava, način spremanja za zimnicu i samo blagovanje u obitelji i široj zajednici proizvodilo. Svaka namirnica koju opisuje, odnos prema njoj, način njezine priprave i čuvanja otkrivaju puno o životu jednoga vremena, o ustroju obiteljske i šire zajednice, međuljudskim odnosima, usmjerenost pojedinca na pomoć i potporu društva... Znalo se što se nudi gostima, kako se u gostima prema ponuđenom postupa (pouput Pavličića i ja sam POKUSALA odgojnu lekciju zbog odnosa prema hrani u gostima), na koji se način kruh čuva, koristi i reže, u koje vrijeme i u kakvim okolnostima se nešto blaguje na određen način, kako se postupa s priborom potrebnim za pripravu jela, od koga se može posuditi i kako se tomu valja odužiti... 

Vjerujem kako bi mi čitanje te ne odveć duge knjižice daleko brže išlo da nakon svakog poglavlja nisam posezala za nastarinskijom   kuharicom koju posjedujem i laćala se priprave nekih od jela o kojima autor piše. Najozbiljnije govorim. Valjda činjenica da sam otišla kupiti kanticu masti u najbližu mesnicu nešto govori. A nije da sam oduvijek baš neki ljubitelj svinjske masti. Al što jest-jest: jela pripravljena na njoj mirišu na djetinjstvo. Barem moje.