Ken Kesey, Let iznad kukavičjeg gnijezda

Tijekom "formativnog" razdoblja svoga života bila sam sklona velikim promjenama raspoloženja, često su me zanosile snažne emocije zavidnih raspona. Kad sam se ljutila, bila sam nalik tornadu, brisala bih sve pred sobom, a radost bi me prelijevala poput najsnažnijeg tajfuna i nisam ju mogla zadržati za sebe. Svako novo iskustvo posve bi me obuzimalo, iz njega bih strastveno iscrpila sve što mi je moglo ponuditi. Gorljivo sam stajala uz svoje ideale. Plamtjela sam srdžbom nad svakom nepravdom, tresla se od jada nad neistinom, bila sam spremna na borbu s bilo kojom vjetrenjačom koja bi mi iskrsnula na putu. Čeznula sam do same svoje srži za nekom haljinom koju sam ugledala u izlogu, knjige i filmovi dramskog žanra bi me potresali do kostiju i tako bih mogla nastaviti do u nedogled.
A onda sam neprimjetno uplovila u neku "zen" fazu. Primijetila sam kako me je minula ta moja nekidašnja žučljivost,  uzbuđenja su se razrijedila i nekako stišala. Sve je manje toga što me može uvući u središte vrtloga, "izbaciti me iz takta", šokirati, zaprepastiti, iznenaditi, začuditi, oduševiti. Negdje usput sam ostarila odrasla. Knjige, pjesme, slike, filmovi, arhitektura, ljepota u svim svojim pojavnim oblicima me i dalje "hrane", no ne proždirem ih kao prije, nego staloženo uživam u njihovim "okusima" koji dopiru do nekih dubljih sjetila.
Iznenadio me stoga doživljaj koji je  u meni izazvalo ovo djelo. Knjiga je "zatalasala" mlaku baricu u kojoj sam se odlučila usidriti zadnjih godina i u kojoj se zapravo, sasvim dobro osjećam. Čavao koji viri dobije po glavi, kaže narodna izreka, a ja već dugo nisam raspoložena za bilo kakve potrese svakodnevice.
Čitanje "Leta iznad kukavičjeg gnijezda" me nekako približilo onoj staroj meni i probudilo zapretane plamenčiće strasti prema osjetljivim društvenim pitanjima koja, budimo realni, izbjegavam koliko mogu ukoliko ne traže moj izravni doprinos riječju ili djelom.
Izgledno je kako se ni nakon čitanja ovog djela neću vezivati lancima za stabla u ime ljubavi prema prirodi i njezinu očuvanju, ali me je potaknula da određenim problemima pogledam u oči i jasno se očitujem o njima i privatno i javno.
Promišljanja nad sadržajem knjige, autentičnim likovima i njihovim posve vjerodostojnim odnosima probudili su u meni osjećaj zahvalnosti na društvenim promjenama koje su se intenzivnije počele odvijati  posljednjih desetljeća u demokratski uređenim društvima zapadnog kulturnog kruga (imam prava spominjati jedino ovaj društveni milje jer ga ipak donekle poznajem) Možemo zdvajati nad sporošću i nesustavnošću zaživljavanja tih pozitivnih promjena odnosa društva prema pojedincu, osobito prema pojedincu koji se ne uklapa u standardne konfekcijske društvene mjere, no one su ipak tu. Sjećam se dobro kako se na psihičke bolesti, poremećaje i različite sindrome gledalo u mome djetinjstvu. Živo mi je u pamćenju kako se osobe koje su istinski patile "etiketiralo" kao luđake, poremećenjake ili ćaknute; kako ih se izbjegavalo, kako se njima plašilo djecu, kako ih se krivilo za određena ponašanja koja su bila izraz stanja s kojima se nisu bili u stanju sami nositi.
Svijest o mentalnom zdravlju i oboljenjima danas je ipak prisutna. Djecu u školskim klupama svim snagama nastojimo obrazovati i odgojiti za prihvaćanje svakog čovjeka u njegovoj različitosti, za skidanje etiketa s postupaka i ponašanja koja je ponekada teško razumjeti. Nastojimo ih potaknuti na spremnost i domišljatost za pomoć onima koji su pomoći potrebni i poštovanje prema svakom čovjeku zato što je čovjek. I nadamo se kako su te pouke klica  boljeg društva sutrašnjice.
Ne mogu reći kako sam knjigu progutala u dahu, ali to je samo stoga jer mi to svakodnevne obveze ne omogućuju. Autor o vrlo teškim temama piše lakim stilom koji ne podcjenjuje ozbiljnost teme kojom se bavi. Jednostavne, razumljive i kratke rečenice slojevite su i pune značaja. Tekstu ne manjka ni humora, ni vedrine i to čitavom djelu daje dojam gole činjeničnosti i životnosti - kako god bilo, život je "show" koji se ne zaustavlja. Opažanja o osobinama i osobitostima likova koje njihova bolest ili uloga u toj specifičnoj zatvorenoj zajednici donekle oblikuje, ali ne određuje do kraja te njihovih međusobnih odnosa mogao je iznijeti samo netko tko, kao Kensy, ima osobna iskustva sa sustavom koji ima radikalna pravila i zakonitosti koja ne trpe odstupanja. R. R. McMurphy je lik kojeg sam doživjela nekako bliskim, "rođačkim", kao da sam ga nekada osobno poznavala. Možda zato što svaki zatvoreni sustav - zatvor, brod, samostan, internat, razred... ima ili traži svoga Heroja nalik McMurphyiju. Razlog s kojim McMurphy ulazi u apatični sustav porobljen neumoljivom čizmom tiranije osobe kojoj se moć previše osladila je, autor ne krije, čisti oportunizam, no naposlijetku prihvaća ulogu koju mu zajednica nameće jer im je prijeko potreban - ulogu Heroja i Spasitelja. Autor možda nije išao za tim, no biblijska usporedba jednom teologu nameće se sama od sebe - McMurphy vodi dvanaestoricu na ocean, u ribolov; potiče ih da u sebi prepoznaju svoje potencijale, oslobađa ih od jarmova kojima ih tiranija glavne sestre i njezine strahovlade sapinje i u konačnici žrtvuje svoj život za dobro zajednice. Perspektiva iz koje se priča pripovjeda mi je nova i posebna. Uvodi čitatelja u jednu "podpriču" osobe koja se bori s demonima psihičke bolesti i na kraju im, protivno očekivanju, izmiče.
"Let iznad kukavičjeg gnijezda" je knjiga koja me pronašla u pravo vrijeme, na pravom mjestu. Probudila je u meni vrlo snažne osjećaje, potaknula me da se upustim u razmišljanja o društvu, međuljudskim odnosima, o položaju neprilagođenog čovjeku u različitim sustavima, o moći i nemoći, o tiraniji, o ljudskoj bijedi, o herojstvu; ukratko, o temama koje sam podugo ostavljala po strani jer "ja tu ionako ne mogu ništa učiniti." Nakon ove priče, čvrsto si obećajem da se neću libiti biti Heroj ulice, kako bi rekli Prljavci, bude li za tim potrebe - u svojoj školi, u svojoj zgradi, u svome gradu. Mali Heroji čine svijet boljim mjestom za sve.