Jerome David Salinger, Lovac u žitu

Znate kako neki ljudi žaluju za trenutcima prohujale rane mladosti, mirisu nadanja koja su tada pupala, uzbuđenjima koja su je tkala...? Eeee, ja ne igram za taj tim! Moj stav prema spomenutim prohujalim danima bi se mogao sažeti u tri riječi: "Ne ponovilo se!" Ovdje prije svega mislim na razdoblje koje se u stručnoj psihološkoj i pedagoškoj literaturi naziva adolescencijom. I sad me podilaze srsi kad je se sjetim! Traženje svoga mjesta pod suncem, ispitivanje svoje uloge u društvu, mukotrpno prihvaćanje svoga izgleda koji se mijenja, zaljubljivanja i odljubljivanja  na tjednoj bazi čiji su zapleti dostojni ekranizacije u vidu neke telenovele, školske obveze koje nemaju razumijevanje za tvoja unutarnja previranja... Neeeeee hvaaaaala, što se mene tiče! 
Moja adolescencija je imala sasvim nezgodnu okolnost da se odvijala usred ratnih i poratnih zbivanja devedesetih godina posljednjeg stoljeća minulog milenija, pa si sad dočarajte situaciju - eksplozije iznutra, eksplozije izvana: uzbuđenja mi zasigurno nije nedostajalo. I sad se ti formiraj u stabilnu, uravnoteženu osobu, produktivnog člana užeg i šireg sociološkog kruga. Dobro da se nismo svi razvili u tamo neke sociopate ili psihopate. Doduše, ima još vremena i za to... U ime prijelaza na bit posta citirat ću sama sebi fra Šimuna Šitu Ćorića koji mi je jednoć uputio ove riječi: "Dug ti je uvod dijete, prijeđi na stvar!"

Naslov posta već je razotkrio misterij knjige o kojoj danas promišljam i za koju je teško povjerovati kako je u to doba mladenačkih previranja nisam uzela u ruku. Nakon što sam knjigu pročitala, mogu reći kako je možda i dobro što ju nisam tada pročitala. Ne zato što mi se knjiga ne bi svidjela, naprotiv, sigurna sam da bih ju doživjela na intimnoj razini prepoznavanja sličnoga sebi. Posve mi je razumljivo zašto su je mladi ljudi generacijama nakon što je izdana uzimali kao kultnu knjigu, pronalazeći u njoj poticaj za borbu protiv sustava koji doživljavaju kao uteg na krilima koji ih priječi da se vinu put Beskraja. Bunt, intrizični i ekstrinzični konflikti, revolt, zapretana tuga, besciljnost, impulzivnost, nepredvidljivost i neobjašnjivost određenih postupaka koje uočavamo kod glavnog lika romana, Holdena Caulfielda simptomi su koji prate prijelaz iz djetinje u odraslu dob, no javljaju se u različitim omjerima i u različitom intenzitetu. Mješavina osjećaja i raspoloženja ponekad je tako zasićena da se protagonist procesa odrastanja u njemu uopće ne snalazi.  Čini mi se kako mlada Sani ne bi imala sposobnost napraviti potreban odmak od unutarnjih drama glavnog lika, vrlo je izgledno kako bi iz njegovog nedefiniranog bunta crpila nadahnuće za svoje postupke. Osim toga, tada sam silno željela happy end svakog djela kojeg sam čitala, a na kraju djela se ne zna točno što se zbilo s glavnim junakom. (Krimići su mi upravo stoga postali najdraži žanr: znaš što je crno, što je bijelo, a na kraju uvijek zasja Pravda.)
Ispostavilo se kako gospođa zrele dobi koja je knjigu pročitala mjesec nakon rođenja bebe također nije emocionalno najstabilniji čitač. Nisam računala kako će me obuzeti snažni zaštitnički nagoni prema glavnom liku. Takvo što nisam očekivala. Pripisujem to hormonima. Kako bilo, povremeno se gubeći u radnji (red čitanja-red hranjenja bebe-red mijenjanja pelena znaju djelovati na taj način,  op.a.) silno sam željela utješiti Holdena zbog bratove smrti, pomiriti ga s kolegama, ohrabriti ga da bude strpljiviji sa sobom, objasniti kako je njegovim roditeljima teško i kako čine sve što je u njihovoj moći da održe obitelj funkcionalnom, i naravno, odmah sam ga htjela prosvijetliti te mu u srce i um implantirati Konačni Smisao Života. Upravo ono za čim svaki adolescent čezne. Nisam sto posto sigurna, ali čini mi se kako to nije bila ideja niti samog autora, niti bitnika koji su ovu knjigu uzdigli na razinu kultne literature. Nekako ne vidim ni Marka Davida Chapmana kako se spremajući  za atentat na Johna Lennona, stavlja knjigu u džep sav prožet finim majčinskim osjećajima. 
Čitajući ga sa znatnim odmakom od poteškoća koja obilježavaju formativno razdoblje čovjekovog razvoja, djelo nisam doživjela kao krik otpora mladih prema odraslima, nego kao priču dječaka koji s visoke litice prinuđen neminovnošću usuda ljudskoga roda skače u neizvjesnost. Holden Caulfild više ne pripada, uvjetno rečeno, nevinom svijetu djetinjstva, no još se nije spreman podvrgnuti jarmu "odraslosti". Djelo me potaknulo na  suosjećanje prema mladim ljudima kojima sudimo prema postupcima koji se obijaju o okvire koje im nameću društvene okolnosti.  Glavu gore, Holdeni koji se budite iz djetinjih snoviđenja, odraslost nije nešto senzacionalno, ali ima i nekih svojih prednosti. Na vama je da preživite razdoblje tranzicije, a prednosti ćete već otkriti sami! ;)