Marina Vujčić, A onda je Božo krenuo ispočetka

Preuzeto via

Tijekom svoje posljednje apsolventske godine nezgodnim stjecajem okolnosti kratko vrijeme sam iskusila čari podstanarskog studentskog života koji se dijelom odvijao u Čučerju. Tko god se obreo u Čučerju, nije se ondje našao slučajno jer se na ruti koja vodi u taj kraj teško naći i snaći uopće, a kamoli slučajno. Čučerju ne želim nanijeti nepravdu; to je divno, pitoreskno mjestašce  koje bih u ovom životnom stadiju i te kako znala cijeniti, ali studentu naviklom na urbani ritam velegrada i koloritnu vrevu studentskih domova ono nije bilo stanište iz snova.
Ljetni ispitni rokovi bili su u punom jeku, kolege i kolegice su pripremali ispite punom parom, druženja nisu bila u kadru,  pa sam bila osuđena provesti neko vrijeme razmišljajući na tragu Kantove filozofije: što čovjek uopće o ičemu bitnom može znati, što trebam činiti sa svojim životom, čemu se mogu nadati s diplomom teološkog studija i tako u nedogled...
Ukratko, stuštio se  na mene sav čemer koje u sebi nose životne prekretnice, neke nedefinirane odgovornosti koje se od mene očekuju i neizvjesnosti koju budućnost nosi  uopće. Što bi narod rekao, furao me egzistencijalizam na "entu potenciju". Produženi vikend spajao je ona dva blagdana u lipnju kojima postojano miješam nazive i rastjerao je iz Zagreba i ono malo ljudi s kojima sam se možda mogla naći, pa smo se ja i Depra mogle zbližiti baš onako ljudski. Petak sam nekako odčemerila, a u subotu sam nakanila oduprijeti se jadovanju. Krenula sam nazvati mamu i shvatila da mi je mobitel prazan. Aj, nije problem, napunit ću ga. Kad nešto naumim, nema te preprjeke pred kojom ću zastati. Vidite, sve je u odlučnosti. Osim što je nestalo struje. Ne znam koliko je sati, kada autobusi voze neradnim danima, nema gazdarice - i njoj je produženi vikend, a na ulici ni kera psa. Odlučna, kakva već jesam, odlučih kako mi to sve neće pokvariti dan, naprotiv, pokazat ću ja njemu tko je ovdje gazda. U skladu sa savjetima svih priručnika za samopomoć s kojima sam do tada imala doticaj, riješih si podići raspoloženje posvetivši više brige svomu izgledu i izvest se u kino, vodeći se mišlju kako ću sigurno dospjeti na neku prihvatljivu projekciju bez obzira koliko je sati, Zagreb je to. Izbor padne na odjevnu kombinaciju kakvu sam zadnji put prije toga nosila 1987. god. na svojoj prvoj pričesti. Bijelo od glave do pete. Mama je oduvijek tvrdila da mi bijelo dobro pristaje i što se stalno u crno motam. Tanka lanena suknja, majica na bretele, tanke papučice sa ukrasnim zvončićima. Tko god me susreo koji put barem u prolazu začudio bi se ovom odabiru. Definitivno not my style, ali kada mi je Cosmo kojeg sam prelistala kod frizerke naložio da iskoračim iz zone ugode, poslušala sam ga. Glupi, gluuuupi Cosmo.
Nakon podužeg čamljenja na autobusnoj stanici koje je u svijest prizivao neizvjesno iščekivanje  Godota spustih se u civilizaciju, uletjeh u prvo kino i nađoh se s drugim gledateljima usred projekcije nekog  od ranijih nastavaka Harry Pottera. Okrjepljena duha po završetku filma pozdravih svoje novostečeno društvo dobne skupine 5-7 god. (za jednog se i danas spremno zaklinjem da je brisao nos u spomenutu lanenu suknju) i gordo iskoračih iz Branimir centra prema tramvajskoj stanici. Najjači pljusak koji sam doživjela oprao me od glave do pete u sekundi, a dok sam se pokušala dokopati zaklona nadstrešnice tramvajske stanice tri vozila različitih veličine, no jednake neosjetljivosti za pješake zališe me blatom iz lokvi pored nogostupa. Sjećate se, bila sam u bijelom? Bijelom koje po kiši postaje prozirno, tako da sam na blatu bila čak pomalo zahvalna, prekrilo je barem neke strateške točke. Sintagmu "pokisla kokoš" konačno pronikoh u potpunosti. U tramvaju mi je mjesto ustupila jedna trudnica, ustrajala je da moram sjesti, valjda se sažalila kad je vidjela da bacam papučice u kantu prije ulaska u tramvaj, a u autobusu mi se ustalo dvoje umirovljenika (morali su oboje ustati da ih ne smočim). Bijelu suknju i glupu majicu to sam ljeto stavila na hrpicu u bratovom vrtu i obredno zapalila skupa s nekoliko skripti kolegija koji su mi zadali najviše glavobolja tijekom studija.
Kakve veze ovo ima s Božom Belamarićem, anti-junakom egzistencijalnog romana "A onda je Božo krenuo iz početka" Marine Vujčić? Čitajući knjigu, događaj koji sam vam ispripovijedala pao mi je na um više puta. Božino poimanje njegova sebstva i životnog bivanja me podsjetilo na onu moju nesretnu bijelu odjeću koju sam nepromišljeno odjenula, a život kroz koje je to sebstvo morao provesti na vremenske nepogode koje nose svoje neugodnosti. Činilo mi se kako bi Božo htio proći kroz pljusak očuvavši svoju bijelu odjeću netaknutom, suhom i čistom. Što da ti kažem Božo, taj pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa neće ni tebi. Svi se, na jedan ili drugi način, zamažemo životom.
Ostavimo šalu po strani, Božina životna priča pripovijedana kroz  njegovu introspektivu koju je odlučio iscrpiti do kraja duboko me kosnula. Da sam o Boži i njegovim unutarnjim previranjima promišljala prije desetak godina, vjerojatno bih došla do dijagnoze i lijeka za kojim će i danas posegnuti moje mama Zora, čvrste žene s kamenjara Dalmatinske zagore koja ne trpi ničija s*anja, a ponajmanje ona misaono-egzistencijalistička. "Nije tebi ništa osim što si nesposoban za život." rekla bi Boži kada bi ga našla. "Perom su ti gladili guzu čitav život, pa ti je kičma zakržljala. Uhvati se motike pa će ti biti lakše." Vjerujte mi, da je Božo njezin sin, ni jedan kamen ne bi ostao neprevrnut u potrazi za njim, a kada bi ga našla... jadan bi bio.
Moja mama je vjerojatno donekle u pravu. Božina filozofija, kao i moja teologija privilegija su sitih, onih koji za lov na uzvišene misli koje nose pečat konačnog smisla imaju vremena. Čovjek koji se mora boriti za opstanak svoje intelektualne i fizičke sposobnosti nužno usmjerava u pravcu samoočuvanja ili brige za one koje mu je život povjerio. Božine životne okolnosti su takve da mu omogućuju luksuz samooslobođenja umovanjem: materijalno je zbrinut, a nema ni drugih koji o njemu zaista ovise.
Životno iskustvo ipak daje izvrsne lekcije o tomu kako s kritičkim procjenama i prosudbama treba biti vrlo oprezan. Sada, u dobi bliskoj Božinoj, kada je prevrednovanje života nekako prirodno, pa čak i poželjno, i sebi i drugima sudim znatno blaže. Eto, ne bih ga našamarala čak ni u duhovnom smislu. (Da me poznajete, znali bi da je ovo veliko! Uvijek nekog poželim ispljuskati u duhovnom smislu. Ponekad i zaprave.)
Ne borim se na istom bojnom polju kao Božo, ali suosjećam s njim. Razumijem kako retrospektivan pogled na vlastiti život i sučeljavanje sa spoznajom kako si upravo ondje gdje ne želiš biti može biti neugodno iskustvo, poslužit ću se eufemizmom. Okus njegove besplodnosti i bljutave polovičnosti mora biti gorak i nesnosan. Susret sa samim sobom u ogoljelim uvjetima hladne samokritičnosti rijetko je ugodno iskustvo, no ipak može dovesti do katarze koja doista omogućuje novi početak. Iz borbe sa smislom i besmislom života moguće je izaći trijumfalno, ali filozofija na čijoj platformi se Božina borba odvija pruža čovjeku slab oslonac.  (Reče nepristrani teolog. Znam.)
Kada ti se pri račešljavanju vlastite prošlosti pod zupcima češlja neprestano potkradaju čvorovi pogrešnih odluka, nevjernosti sebi i svojim idealima, ponicanja glavom pred tuđom voljom i prepuštanju slijepim strujanjima životnim strujanjima da te nose kamo im je drago bez imalo tvoga otpora, frustracija potiče imploziju koju je teško preduhitriti. Prateći tijek zbivanja koja na početku Božu prikazuju čovjekom koji je odlučio uzeti uzde života u svoje ruke, na kraju možemo zaključiti kako je pod pritiskom promišljanja o smislu života i samospoznaje zapravo implodirao i da se krhotine racija nošene valovima besmisla polako osipaju i naposljetku iščezavaju. Svaćamo zajedno s protagonistom kako taze novih početaka nema jer kamo god pošao, nosiš sebe kao prtljagu. Prihvatiš li teret te prtljage, možeš poći ispočetka. Ne prihvatiš li ga, jedini spas ćeš naći u nekom vidu krajnjeg samoosporavanja.
Čitajući roman, oduševila sam se činjenicom kako autorica radnjom upravlja kao da ju piše izravno iz protagonistove glave, niti u jednom sloju romana se ne osjete nikakvi "loose end-ovi", da se poslužim starim hrvatskim izričajem, a kraj djela se očituje logičnim i razumljivim. Rečenice su odmjerene, ritmične, mjestimično poetične, često protkane finim humorom koji ne dopušta djelu da postane sumorno. Fascinira me način na koji se spisateljica koristi jezikom: očito je kako djelo piše obrazovana, profinjena osoba, ali pri tom uspijeva zadržati blizinu s čitateljem miješajući u njega svakodnevne, prozaične elemete. Na kraju, raspametila sam se nad očitim poznavanjem fiozofskih aksioma vrsnih mislitelja s kojima sam se družila tijekom prvih godina studija. Potaknula me da iz podruma izvučem nekoliko bilježnica s predavanja izvrsnih profesora na čijim sam marginama zapisivala stvarno pametne uvide u smisao i svrhu čovjekova življenja. Na marginama bilježnica, ne profesora, jasno. Sad vidim da nisu bili ni osobito duboki, ni svježi, ni mudri, ali hej, dokazuju kako sam se barem malo služila mozgom! Opaska za kraj: tražite li knjigu koja ima klasičan sretan svršetak u maniri bajki poput Trnoružice ili Snjeguljice, preskočite ovo štivo.  Tražite li vrata koja vode premišljanju o mjestu koje imate u vlastitom životu i svijetu, na pravom ste mjestu.