Marina Vujčić, Susjed
Poanta ovog podugačkog prologa je kako mi je moja mlada sestrična (K.S., 28., neudana) preporučila jednu autoricu i više njezinih djela. Pokazalo se kako čovjek može puno naučiti od mlađih naraštaja! (Ženska mi je dala i par odličnih recepata, a fotografije su joj mrak. Ovo zadnje nema veze s ničim, ali moram reći.) Nije mi ugodno priznati kako do tog trenutka nisam ni čula za Marinu Vujčić, niti mi je naslov ijednog njezinog djela zazvučao poznato. A žena bere književne nagrade i odlične kritike. Posve opravdano, nadodat ću.
Knjiga s kojom sam na sestričnin savjet odškrinula vrata njezinog književnog opusa je "Susjed" nakon kojeg sam si dala svečano obećanje kako ću joj dati više prostora u svom čitalaštvu. (Dobro, ne znam jel' čitalaštvo uopće legitimna imenica, ne da mi se istraživati, a zvuči sasvim zgodno. Hrvatski jezik ima i glupljih riječi. Snubiti, recimo. Ishoditi. Črčkati. Dopunite niz.)
Prvi utisak koji je "Susjed" ostavio na mene je kako izvrsno odražava duh suvremenog hrvatskog stvaralaštva. Da sam ju pročitala, recimo, prevedenu na engleski jezik, pogodila bih kako je riječ o djelu hrvatske spisateljice. Ovo mislim kao kompliment, jel' te. #lokalpatriotizamrules
Slijedeći dojam koji sam stekla o knjizi je kako nije zamorna i kako ju je jednostavno čitati. Već stoga sam zavoljela spisateljicu. Ubiše me autori koji svoja hvale vrijedna djela opterete nekakvim utezima koji ti jamče upalu duhovnih mišića.
Počevši čitati knjigu, pala sam u napast svrstati ju u kategoriju "chick lit" pisanih ostvarenja, ali brzo sam shvatila kako nije riječ o tom tipu romana. Roman nosi Katarina Bauković, tridesetsedmogodišnja neudana djevojka čiji život se čini lišenim neke svijetle perspektive. Ništa u njezinom životu ne otkriva neku heroinu s kojom bi se mlade žene željele poistovjetiti, no jednako tako izmiče oholoj samilosti onih koji ne hodaju u njezinoj obući. Katarinin život autorica vješto dočarava bliskim i poznatim čitatelju. Većina ljudi u svom životnom okružju ima jednu Katarinu kojoj je prošao neki imaginarni vlak. Svi znamo neku djevojku ili ženu kojoj ništa ne nedostaje, a život joj nikako ne kreće u smjeru koji određuju nepisana društvena pravila. Školuj se, zaposli se, udaj se, rodi. Dvoje, ne treba ti više. I taman kad pomisliš kako je neminovno da te roman baci u depru jer Katarinin život zadovoljava sve uvjete za to, na površinu izbije pravi, osvježavajući humor, a životna snaga protagonistice nadjača osjećaj žalosti nad "prolupalom" siroticom kojoj je sudbina podijelila bijedne karte. Osobitost djela je u tomu da svaka nova, usput otkrivena crtica iz života protagonistice sruši jednu predrasudu koju smo o njoj do tada stvorili. Veliki plus roman je kod mene "zaradio" činjenicom da uz očitu psihološku dimenziju, postoji i radnja, ono, prava radnja sa zapletom i raspletom! Radnja prvog dijela romana razvija se polaganim tempom, da bi dobila snažniji zamah u posljednjoj trećini knjige. (Proust me dotukao s misaonim vrludanjima, odatle opsesija radnjom, op.a.) Ne bih željela otkrivati više od potrebnog, ali moram reći kako me uz radnju najviše razveselio kraj romana. Ljudi, nisam se usudila očekivati happy end, a dobila sam ga! Netipičan i neočekivan, ali prikladniji nije mogao biti, a pri tome ne banalizira cjelokupno djelo.
Zahvaljujući Marini Vujčić i njezinom "Susjedu", moja čitalačka novogodišnja odluka je na "jelovnik" staviti što više domaćih autora. Mlada rodice, hvala ti na preporuci, radujem se novim naslovima po tvom savjetu! ;)
Primjedbe
Objavi komentar