Amos Oz, Juda
Fakultet je bio posve druga priča. Odabrala sam ga, na čuđenje okoline, u zadnjoj rundi odluka za prve prijemne rokove. Nikada nisam zbog tog, ponešto impulzivnog odabira zažalila. Uživala sam u svom studiju, koliko god dugotrajan i naporan bio. A bio je dugotrajan, vjerujte mi. Studirala sam u predbolonjskoj epohi, ergo, imali smo milijun kolegija, izbornih predmeta, seminara i vježbi.
Divila sam se profesorima (onima pred kojima nisam strepjela ili se oholo snebivala nad njihovim pedagoškim metodama), uživala sam u predavanjima (u onima s kojih nisam markirala na konstruktivne rasprave uz kavu s kolegama), pomno sam čitala svu literaturu (osim ako je kolegij bio baš dosadan), nisam prepisivala na ispitima (možda ipak jednom jesam, grčki), a blefirala sam samo dva puta. Ne brinite, "Sudbina" mi je isprašila tur zbog blefiranja, također dva puta. Čisto radi ravnovjesja u Svemiru. U ime tog ravnovjesja, jedan od ispita koji sam prošla na blef i jedan od ispita koji sam bezrazložno pala polagala sam kod istog profesora. Profesor nam je držao više kolegija, sam je studirao prije Drugog vatikanskog sabora, pa su neke anegdote koje nam je prepričavao kako bi nas oraspoložio bile na latinskom jeziku. Nikada neću biti sto posto sigurna, no vjerujem kako su bile smiješne jer im se on smijao od srca - mi ostali nismo baratali s latinskim toliko da bi razumjeli suptilni humor izrečen tim jezikom. Stariji kolege su profesora među sobom zvali Rabin jer je držao katedru Staroga zavjeta i zaista nam je s ljubavlju i nadahnućem prenosio znanje o biblijskoj arheologiji, povijesti i tradicijama semitskih naroda, teologiji i egzegezi starozavjetnih knjiga, hebrejskom jeziku, a pod njegovim vodstvom smo imali priliku naučiti i osnove sirskog i aramejskog jezika ukoliko smo to željeli. Osobno nisam imala ustrajnosti ni čvrste volje za to, ali priliku sam imala. Ispit koji sam prošla "na blef" bio je Hebrejski jezik (osnove, jasno, da netko ne bi pogrešno pomislio da mi je hebrejski kao materinji). Peticu sam pobrala sasvim nezasluženo, a profesor je pri tom izrazio divljenje vičnom baratanju vokabularom. Navodno sam dobro usvojila i naglasak. Profesor me, dakle, pukim slučajem pitao točno ono što sam znala. Opaska o naglasku mi je misterij do danas. Mislim kako sam bila prehlađena pa su mi nazalni tonovi išli sami od sebe.
Kolegij koji sam pala bio je Biblijska teologija Starog zavjeta. Taj ispit sam, za razliku od Hebrejskog jezika stvarno temeljito pripremila. Ono, "rasturila" sam i obaveznu i preporučenu literaturu. Ali... ispit sam polagala pismeno, a pitanja su bila otvorenog tipa. Osam pitanja, sjećam se kao da je bilo jučer. Gusto sam ispisala pet stranica formata A4. Bila sam uvjerena kako sam ga napisala za peticu, moooožda četvorku zbog neurednosti. Koja zabluda... Čovjek mi je samo prekrižio ono što nije mogao pročitati, a to je bilo sve osim jednog pitanja. Četvrtog. Nije se želio zamarati razbijanjem mojih hijeroglifa. Dosta se čovjek napatio sa sirskim, aramejskim i hebrejskim pismom da bi se sad zamarao sa Saninom ideografijom. Služeći se eufemizmom reći ću kako imam užasan rukopis. (Ovo je nepodijeljeno mišljenje svih koji su poželjeli pročitati nešto pisano mojom rukom. Ružan je i nečitak, neuredan i sitan. I ne, pedagoške batine koje sam na konto toga dobivala od mame i učiteljice nisu ga proljepšale.)
Slijedeći put sam ispit polagala usmeno, pobrala petaka, a blefiranje okačila o klin i prepustila ga mlađim naraštajima. Kako bilo, taj profesor me zainteresirao za običaje, tradicije, povijest i kulturu starih Semita, a ponajviše židovskog naroda kojeg je izuzetno cijenio. Bremenita sudbina židovskog naroda koja je kulminirala u tragediji holokausta bila mi je poznata, no to je bilo uglavnom sve. Kroz predavanja o starozavjetnim temama otkrili smo mnogo i o suvremenim zbivanjima, pitanjima i životu ljudi na Bliskom istoku. Profesorov stav i nastup očitovao je bliskost koju je osjećao prema jednom svijetu u mnogome različitom od našega. Uložio je mnogo truda da da za nas razbije šifre dalekih kultura, različitog mentalnog sklopa kako bi nam bila jasnija zajednička tradicija i kako bi bolje uočili ono što nas povezuje s njima. Moja "rodica-teologica" Anita je recimo zaljubljenik u Sveto pismo Starog zavjeta, literaturu i danas čita sa zanimanjem, a tu ljubav prenosi i svojim učenicima, uvijek mu se rado vraća. Mene su starozavjetne teme dugo ostavljale zbunjenom ili ravnodušnom. Ono, dok mi je dio tekstova bio teško prohodan i nerazumljiv, ostatak mi je bio posve nelogičan. Osobno sam bila sklonija teologiji Novog zavjeta.
Predavanja profesora Rebića bila su luč koja je rasvijetlila mnoge nejasnoće arhaičnih svetih spisa te sam naposlijetku iz njih mogla početi crpiti hranu i za svoj duhovni život. Profesor me potaknuo da izvučem glavu iz pijeska svojeg kulturnog kruga koji se nama koji u njemu prebivamo čini mjerodavnim za sve i poželim otkriti nešto o ljudima koji niču na tlu drugačijih kultura, povijesnih i religijskih interpretacija. Pozabavila sam se tako suvremenijim zbivanjima na tom dijelu svijeta, naučila ponešto o zamršenim političkim pitanjima, ratovima koji ondje ustrajno tinjaju pa nenadanu buknu, cionističkom pokretu i osnivanju suvremene države Izrael. Ideja ponovnog okupljanja stoljećima raspršenog Izabranog naroda i njegovog povratka u Obećanu zemlju te način provedbe te ideje u praksu i njezin prijem kod naroda kojemu je to područje tijekom tih stoljeća bila domovina zanima me i danas.
Osnovni podatci o ovim tema su lako dostupni, no oni predstavljaju samo konstrukciju kojoj nedostaje živog tkiva. Kakvo bilo kuca ispod beživotnog pokrova suhoparnih podataka?
Jednodimenzionalnoj slici toga svijeta koji me zainteresirao duh i životnost meni su darovala djela mnogostruko nagrađivanog izraelskog pisca Amosa Oza. Djela ovog autora preporučila mi je knjižničarka pronicava duha čijoj prosudbi vjerujem, no nisam ni pretpostavljala kako će preporuka biti "pogodak u sridu". Moje oduševljenje njegovim romanima je zrno pijeska na već napučenoj plaži pored brojnih nagrada i priznanja koje su okrunile mnoge godine njegovog akademskog, publicističkog i književnog stvaralaštva, ali ne mogu ga ne podijeliti sa svijetom! Vidite kako su prolozi mojih osvrta dugi, u stanju sam "ubiti ravnicu" pričom i pisanjem, ali za djela ovoga autora mi je zaista teško pronaći odgovarajuće riječi. Mogla bih reći kako mi je Ozov način pisanja "divan" i "prekrasan" i "zakon" i "super", no to su nedorečeni (a poneki i glupi) pojmovi koji vam neće predočiti ljepotu njegovog stvaralaštva, tečnost njegove proze, umirujući tempo kojim se rečenice smjenjuju jedna za drugom. Snaga njegovih riječi zasigurno proizlazi iz njegovog plemenitog duha i širokog obrazovanja, a društvena i politička angažiranost koja nije jenjala do kraja njegova života u njegova ostvarenja utiskuje osobitu ornamentiku. Čitanje opisa izraelskih gradova, naselja, prirode, njegovih kibuca stvorilo je u meni dojam prisnog prepoznavanja mjesta na kojima nikada nisam bila. I to bez googlanja. Ozovi jednostavni, lirični opisi su sasvim dostajali da si jasno vizualiziram jeruzalemske zidine, kaldrmaste ulice, dah mediteranske zime, ozračje malih etničkih restorana, susreta studenata opijenih čistim, utopijskim idealima socijalizma. Ozu sam zahvalna što mi je odškrinuo vrata domova prve ili druge generacije useljenika kojima je do početka 20. stoljeća, kada je poziv na povratak u zemlju koju im je zavještao sam Bog postao prejak da bi mu se odoljelo, bio zajednički samo osjećaj pripadnosti tradiciji i religiji jednog dugo razjedinjenog naroda. O jednoj državi, gradu, mjestu najbolje možeš naučiti promatrajući ljude koji ondje žive, gledajući njihove svakodnevne obrede, načine ophođenja, male uljudnosti, o predmetima njihovih razgovora i šutnji. Amos Oz priča priču o izdancima ponovo okupljenog naroda, okljaštrenima lutanjima, izranjena progonima i gotovo uništenim holokaustom, narodom koji je mnogo puta padao, da bi se poput Feniksa ponovo, protiv svih izgleda, rodio iz pepela. Prije nego sam posudila Ozovo djelo "Juda", prebacivala sam ga iz ruke u ruku pretpostavljajući kako njegov sadržaj koji zaokružuje to, kršćanima nemilo, ime naznačuje turoban i tmuran roman. Židovsko-kršćanski antagonizam ubirao je nemio danak tijekom dva duga tisućljeća, predugo se razvijao odnos pun predbacivanja, međusobnih okrivljavanja pa i jasnih očitovanja nesnošljivosti da bi se sve krivine izravnale samo u ime nadolaska jednog novog, "prosvijećenog" doba. Nisam bila raspoložena za sage o mržnji i nepravdi. "Juda" se dotiče i ovih tema, ali objektivno i bez gorčine. Protagonist romana, Šmuel Aš nakon napuštanja studija i dalje reflektira o svom nedovršenom istraživanju naslovljenom "Isus Krist u očima Židova", no njegova areligioznost fenomen odnosa Židova prema Isusu iz Nazareta daje novo svjetlo. On fokus stavlja na Judu Iškariotskog, učenika koji je Isusa izdao i razmišlja o njemu kao o jedinom, pravom kršćaninu. Šmuelovo razmišljanje o Judi proteže se djelom, no nije njegova okosnica. Roman obiluje slojevima različitih tekstura i sa svakim poglavljem otkriva novu temu koja bi mogla postati priča za sebe.
"Juda" je roman o mladiću na pragu zrelosti koji se slijedom nepovoljnih okolnosti iznenada našao na životnoj prekretnici. Šmuel Aš preispituje svoje ideale savršenog društva koji su počeli blijedjeti, svoj osobni identitet, odnose s članovima svoje obitelji i traži svoje mjesto u društvenoj zajednici. Našavši se pod istim krovom sa invalidnim starcem i njegovom snahom udovicom iz prve ruke doživljava posljedice koje rat neminovno za sobom ostavlja, bio on u ime niskih pobuda ili visokih ideala. Oz u "Judi" prolazi mnoga kontroverzna pitanja: ljubav mladića prema starijoj ženi; otuđenost unutar obitelji; ljudsku surovost; bol udovice koja ju emotivno izolira u svijet u kojem nema prostora za punokrvne sveze s drugima; otac koji se pita je li žrtva sina jedinca vrijedna nekog neopipljivog ideala koji se čini sve nejasnijim što je bliži ostvarenju.
Politički aktivizam Amosa Oza da se naslutiti u implicitno postavljenom pitanja je li sudbina "malog čovjeka" previsoka cijena samostalne države krojene po svojim uvjetima, no unatoč tomu Ozovo iskreno domoljublje ostaje neupitno i očito. Otvoren kraj romana često mi ne odgovara, no Oz s njim vješto barata, ostavljajući čitatelju da sam odredi daljnji tijek radnje, unatoč brojnim gorkim zalogajima, čitatelj djelo zaključuje u bojama nade.
Primjedbe
Objavi komentar