Postovi

Marina Vujčić, A onda je Božo krenuo ispočetka

Slika
Preuzeto via Tijekom svoje posljednje apsolventske godine nezgodnim stjecajem okolnosti kratko vrijeme sam iskusila čari podstanarskog studentskog života koji se dijelom odvijao u Čučerju. Tko god se obreo u Čučerju, nije se ondje našao slučajno jer se na ruti koja vodi u taj kraj teško naći i snaći uopće, a kamoli slučajno. Čučerju ne želim nanijeti nepravdu; to je divno, pitoreskno mjestašce  koje bih u ovom životnom stadiju i te kako znala cijeniti, ali studentu naviklom na urbani ritam velegrada i koloritnu vrevu studentskih domova ono nije bilo stanište iz snova. Ljetni ispitni rokovi bili su u punom jeku, kolege i kolegice su pripremali ispite punom parom, druženja nisu bila u kadru,  pa sam bila osuđena provesti neko vrijeme razmišljajući na tragu Kantove filozofije: što čovjek uopće o ičemu bitnom može znati, što trebam činiti sa svojim životom, čemu se mogu nadati s diplomom teološkog studija i tako u nedogled... Ukratko, stuštio se  na mene sav čemer koje...

Marina Vujčić, Susjed

Slika
Dolazim iz velike proširene obitelji, što ponekad može biti konfuzno (teško je pohvatati konce što-tko-kada-s kim te, pobogu, zašto?!), a ponekad se ta moja životna zadanost pokaže baš, baš odličnom. Naime, u masi ljudi različitih dobi, psihoza  karakternih osobitosti, sklonosti i interesa ziher ćeš naći nekoga tko ti je kompatibilan u nečemu, a još ste vezani krvnim sponama. Može li bolje? Može. Od svojih starijih rođaka naučila sam neke važne životne vještine koje neću navoditi jer su nam većini roditelji još uvijek živi i spremni na nama primijeniti neke manje popularne pedagoške metode aktualne u našim mlađim danima. S druge strane, zadivljujuće je gledati mlađe naraštaje svojih bratića i sestrični kako iz rumenih, bezubih, debeljuškastih napornih beba stasavaju u zrele, zanimljive, nadarene mlade ljude koji daju svoj doprinos obitelji i društvu. Geografski smo široko rasprostranjeni pa neke viđam rjeđe nego što bih željela, pa kad skužim da se razumijemo na više razina, s ...

Maria Semple, Kamo si otišla, Bernardette?

Slika
Povremeno mi je potreban odmor i odmak od mog projekta nadoknađivanja lektirnog štiva. Zasitim se dubokoumlja, dumanja i rovanja po osjećajima, počnem čeznuti za nečim bliskijim i suvremenijim. Čini se kako duhovni "organizam" poput onog tjelesnoga traži ono što mu nedostaje. Neki put je to paleta složenih i profinjenih okusa,  a povremeno je potrebno nešto primitivnije, jednostavnije. Ako mi se jede kiki bombon, nema tog razvikanog steaka ili neznamti kakvog beluga kavijara koji bi ga mogao nadomjestiti. Jede mi se kikić. Ako mi je do štiva za razonodu, tekstovi u maniri "Rata i mira" samo će me raspigati.  A meni je postalo nasušno potrebno nešto vedro i optimistično. Ne nužno površno i jednodimenzionalno, ali bez tendencije da čovjeka baci u čemer i jadikovanje nad hudobnom sudbom svijeta. Baš kao u studentskim danima... nakon dvanaest sati poniranja u filozofske traktate, dodavanju svježih ideja skolastičkoj teologiji i drugih oblika učenja, moja prijateljica...

Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu

Slika
"Ubiti pticu rugalicu" djelo je koje me, na moje iskreno iznenađenje, osvojilo iz prve i za koje mogu ustvrditi kako nam je ovo prvi susret, no vjerujem ne i posljednji. Ovaj kratki, sadržajni roman svakako ću preporučiti mladim ljudima koji jedva čekaju čuti u kojem smjeru trebaju upraviti svoje čitalačke preferencije, posebice svojim osmašima voljnima preuzeti na sebe dodatne zadaće i promišljati o dubljim životnim pitanjima.  (Mooooožda se nađe i do troje takvih po generaciji... u čitavoj Hrvatskoj... 😂)  Rado bih rekla kako sam djelu pristupila otvorena duha, no u tom slučaju ne bih govorila istinu, što izbjegavam, jer mi je majka zarana usadila istinoljubivost u srce. I kosti. Šibom. Duga priča... Koliko god se čovjek trudio izbjeći zamku unaprijed stvorenog stava; književnim klasicima o kojima se u društvu, školama, medijima, socijalnim mrežama mnogo raspravlja teško je pristupiti posve nepristrano. Posuđujući ovo djelo u knjižnici, duboko sam uzdahnula znajući ka...

William Makepeace Tacheray, Sajam taštine

Slika
Moja mama je eminentni predstavnik vrste skupljača svega od čega se može stvoriti neka kolekcija.  Opčinjenost određenom kolekcijom možda nije uvijek dugog vijeka, no predaje joj se potpuno. Od ranog djetinjstva pamtim kako s velikom strašću pristupa nabavljanju i pohrani predmeta koji za nju, njezinu djecu ili unučad imaju neku ljepotu ili vrijednost. A kad ju kolekcionarski žar obuzme,  bolje joj se umaknuti s puta. Za mene i brata je skupljala sličice za albume Životinjskog carstva, odricala se svojih malih luksuza i radosti kako bi meni stvorila kolekciju "Mikijevih zabavnika" i "Mikijevih almanaha", a dobro se sjećam i kako se grdno naljutila kada sam teško prikupljenu zbirku biranih šarenih i rijetkih salveta povjerila na "čuvanje" školskoj kolegici koja me uvjerila kako ćemo ih od tada zajedno skupljati. Nepotrebno je naglašavati kako je bjesomučno prikupljanje ručnika, posteljine i kuhinjskih krpa kad se dosjetila kako će njezinoj jedinici treba...

Ken Kesey, Let iznad kukavičjeg gnijezda

Slika
Tijekom "formativnog" razdoblja svoga života bila sam sklona velikim promjenama raspoloženja, često su me zanosile snažne emocije zavidnih raspona. Kad sam se ljutila, bila sam nalik tornadu, brisala bih sve pred sobom, a radost bi me prelijevala poput najsnažnijeg tajfuna i nisam ju mogla zadržati za sebe. Svako novo iskustvo posve bi me obuzimalo, iz njega bih strastveno iscrpila sve što mi je moglo ponuditi. Gorljivo sam stajala uz svoje ideale. Plamtjela sam srdžbom nad svakom nepravdom, tresla se od jada nad neistinom, bila sam spremna na borbu s bilo kojom vjetrenjačom koja bi mi iskrsnula na putu. Čeznula sam do same svoje srži za nekom haljinom koju sam ugledala u izlogu, knjige i filmovi dramskog žanra bi me potresali do kostiju i tako bih mogla nastaviti do u nedogled. A onda sam neprimjetno uplovila u neku "zen" fazu. Primijetila sam kako me je minula ta moja nekidašnja žučljivost,  uzbuđenja su se razrijedila i nekako stišala. Sve je manje toga što ...

Pavao Pavličić, Kruh i mast

Slika
Akademika Pavla Pavličića, njegov bogat i marljiv rad na različitim područjima književnog stvaralaštva i znanosti cijenim od rane dobi. Kao dijete sam uživala u Trojici u trnju i Zelenom tigru, kasnije se moja simpatija prema njegovu stvaralaštvu produbila uz čitanje njegovih krimića. Krimići su, uzgred rečeno, ipak moj omiljeni "bezbibrižni" književni žanr, tu ne mogu biti nepristrana.  Djela koja Pavličić veže uz svoj rodni grad draga su mi i bliska na sasvim osobit način, jer u Gradu heroju  radim, a dio djetinjstva sam i sama provela ondje, pa mi ugođaj prijeratnog Vukovara koji se u tim djelima javlja priziva dragocjene uspomene na najljepši dio moje osobne povijesti.  Ova Pavličićeva knjiga se umnogome razlikuje od njegovih drugih djela koje sam do sada čitala, no nakon što sam se othrvala porivu da na njezinim stranicama tražim radnju, sveukupno gledajući na mene je ostavila dobar utisak.Adut ove knjige je stvaranje pomalo nostalgičnog ugođaja koji te poti...