Dnevnik čitanja gospođe G.

"Ubiti pticu rugalicu" djelo je koje me, na moje iskreno iznenađenje, osvojilo iz prve i za koje mogu ustvrditi kako nam je ovo prvi susret, no vjerujem ne i posljednji. Ovaj kratki, sadržajni roman svakako ću preporučiti mladim ljudima koji jedva čekaju čuti u kojem smjeru trebaju upraviti svoje čitalačke preferencije, posebice svojim osmašima voljnima preuzeti na sebe dodatne zadaće i promišljati o dubljim životnim pitanjima.  (Mooooožda se nađe i do troje takvih po generaciji... u čitavoj Hrvatskoj... 😂)  Rado bih rekla kako sam djelu pristupila otvorena duha, no u tom slučaju ne bih govorila istinu, što izbjegavam, jer mi je majka zarana usadila istinoljubivost u srce. I kosti. Šibom. Duga priča... Koliko god se čovjek trudio izbjeći zamku unaprijed stvorenog stava; književnim klasicima o kojima se u društvu, školama, medijima, socijalnim mrežama mnogo raspravlja teško je pristupiti posve nepristrano. Posuđujući ovo djelo u knjižnici, duboko sam uzdahnula znajući ka...

Moja mama je eminentni predstavnik vrste skupljača svega od čega se može stvoriti neka kolekcija.  Opčinjenost određenom kolekcijom možda nije uvijek dugog vijeka, no predaje joj se potpuno. Od ranog djetinjstva pamtim kako s velikom strašću pristupa nabavljanju i pohrani predmeta koji za nju, njezinu djecu ili unučad imaju neku ljepotu ili vrijednost. A kad ju kolekcionarski žar obuzme,  bolje joj se umaknuti s puta. Za mene i brata je skupljala sličice za albume Životinjskog carstva, odricala se svojih malih luksuza i radosti kako bi meni stvorila kolekciju "Mikijevih zabavnika" i "Mikijevih almanaha", a dobro se sjećam i kako se grdno naljutila kada sam teško prikupljenu zbirku biranih šarenih i rijetkih salveta povjerila na "čuvanje" školskoj kolegici koja me uvjerila kako ćemo ih od tada zajedno skupljati. Nepotrebno je naglašavati kako je bjesomučno prikupljanje ručnika, posteljine i kuhinjskih krpa kad se dosjetila kako će njezinoj jedinici treba...

Tijekom "formativnog" razdoblja svoga života bila sam sklona velikim promjenama raspoloženja, često su me zanosile snažne emocije zavidnih raspona. Kad sam se ljutila, bila sam nalik tornadu, brisala bih sve pred sobom, a radost bi me prelijevala poput najsnažnijeg tajfuna i nisam ju mogla zadržati za sebe. Svako novo iskustvo posve bi me obuzimalo, iz njega bih strastveno iscrpila sve što mi je moglo ponuditi. Gorljivo sam stajala uz svoje ideale. Plamtjela sam srdžbom nad svakom nepravdom, tresla se od jada nad neistinom, bila sam spremna na borbu s bilo kojom vjetrenjačom koja bi mi iskrsnula na putu. Čeznula sam do same svoje srži za nekom haljinom koju sam ugledala u izlogu, knjige i filmovi dramskog žanra bi me potresali do kostiju i tako bih mogla nastaviti do u nedogled. A onda sam neprimjetno uplovila u neku "zen" fazu. Primijetila sam kako me je minula ta moja nekidašnja žučljivost,  uzbuđenja su se razrijedila i nekako stišala. Sve je manje toga što ...

Akademika Pavla Pavličića, njegov bogat i marljiv rad na različitim područjima književnog stvaralaštva i znanosti cijenim od rane dobi. Kao dijete sam uživala u Trojici u trnju i Zelenom tigru, kasnije se moja simpatija prema njegovu stvaralaštvu produbila uz čitanje njegovih krimića. Krimići su, uzgred rečeno, ipak moj omiljeni "bezbibrižni" književni žanr, tu ne mogu biti nepristrana.  Djela koja Pavličić veže uz svoj rodni grad draga su mi i bliska na sasvim osobit način, jer u Gradu heroju  radim, a dio djetinjstva sam i sama provela ondje, pa mi ugođaj prijeratnog Vukovara koji se u tim djelima javlja priziva dragocjene uspomene na najljepši dio moje osobne povijesti.  Ova Pavličićeva knjiga se umnogome razlikuje od njegovih drugih djela koje sam do sada čitala, no nakon što sam se othrvala porivu da na njezinim stranicama tražim radnju, sveukupno gledajući na mene je ostavila dobar utisak.Adut ove knjige je stvaranje pomalo nostalgičnog ugođaja koji te poti...

Znate kako neki ljudi žaluju za trenutcima prohujale rane mladosti, mirisu nadanja koja su tada pupala, uzbuđenjima koja su je tkala...? E eee, ja ne igram za taj tim! Moj stav prema spomenutim prohujalim danima bi se mogao sažeti u tri riječi: "Ne ponovilo se!" Ovdje prije svega mislim na razdoblje koje se u stručnoj psihološkoj i pedagoškoj literaturi naziva adolescencijom. I sad me podilaze srsi kad je se sjetim! Traženje svoga mjesta pod suncem, ispitivanje svoje uloge u društvu, mukotrpno prihvaćanje svoga izgleda koji se mijenja, zaljubljivanja i odljubljivanja  na tjednoj bazi čiji su zapleti dostojni ekranizacije u vidu neke telenovele, školske obveze koje nemaju razumijevanje za tvoja unutarnja previranja... Neeeeee hvaaaaala, što se mene tiče!  Moja adolescencija je imala sasvim nezgodnu okolnost da se odvijala usred ratnih i poratnih zbivanja devedesetih godina posljednjeg stoljeća minulog milenija, pa si sad dočarajte situaciju - eksplozije iznutra, eksplozij...

Osobe koje ne razlikuju boje ili nemaju sposobnost uočavanje određene boje ili tona u skupu boja nazivamo daltonistima.    Za ljude koji ne uočavaju ljepotu književnog žanra SF ostvarenja ne postoji konkretan, jednoznačan izraz, no svakako bih se svrstala među ekipu koja je tom sposobnošću zakinuta. Dala sam priliku žanru, nije da nisam, no ne odgovara mi niti u jednom obliku. Razumije se kako sam iz općekulturnih i društvenih razloga pogledala prvih nekoliko nastavaka „Ratova zvijezda“. Ništa. Silom prilika krajem ''90-ih pratila sam seriju „Crveni patuljak“ (*nije da je devedesetih baš bilo pravog izbora na TV-u. Ako si želio dangubiti, gledao si ono što ti HRT pruža). Jao!  Jedina iznimka od ovog mog, inače čvrstog pravila, je serijal „Zvjezdane staze: Nova generacija“. Fan sam kapetana Picarda. Zašto, ne pitajte. Ne bih rekla kako mi nedostaje mašte. Bajke, legende i mitove volim, jednostavno se ne mogu uživjeti u ambijent SF-a. Parafrazirat ću svog prof. Matul...

Samo za one koji teško žive bez mog osvrta na životne stvarnosti... Za sve koji su se mogli zapitati što bi tamo neka Sani mislila o Marcelu Proustu: S uzdahom neizmjernog olakšanja mogu reći kako je Proustov Combray za mene konačno „ad acta“. Preko dvadeset godina nakon školskih sati na kojima je prof. Bubalo ustrajala na ideji da u nezainteresirane umove mladih pitomica ekonomske i trgovačke škole Ivana Domca u Vinkovcima usadi ljubav prema hvalevrijednoj, kvalitetnoj literaturi, njezini napori konačno donose roda! Tada sam Prousta i manje-više svakog autore lektirnih djela bez velike selekcije svrstavala u  dvije dosta obuhvatne kategorije: "ajmemeni" i "ubiboždosade". Zanimalo me hoće li sazrijevanje osobnosti donijeti ozbiljnu promjenu književnih preferencija i dati mi novi pogled na stara štiva. Ispalo je da nije došlo do senzacionalne promjene preferencija, ali sam barem postala odlučnija u provođenju nakana u djelo. Dakle... nakon hrvanja s ...