Marcel Proust, Combray

Samo za one koji teško žive bez mog osvrta na životne stvarnosti... Za sve koji su se mogli zapitati što bi tamo neka Sani mislila o Marcelu Proustu:

S uzdahom neizmjernog olakšanja mogu reći kako je Proustov Combray za mene konačno „ad acta“. Preko dvadeset godina nakon školskih sati na kojima je prof. Bubalo ustrajala na ideji da u nezainteresirane umove mladih pitomica ekonomske i trgovačke škole Ivana Domca u Vinkovcima usadi ljubav prema hvalevrijednoj, kvalitetnoj literaturi, njezini napori konačno donose roda! Tada sam Prousta i manje-više svakog autore lektirnih djela bez velike selekcije svrstavala u  dvije dosta obuhvatne kategorije: "ajmemeni" i "ubiboždosade".
Zanimalo me hoće li sazrijevanje osobnosti donijeti ozbiljnu promjenu književnih preferencija i dati mi novi pogled na stara štiva. Ispalo je da nije došlo do senzacionalne promjene preferencija, ali sam barem postala odlučnija u provođenju nakana u djelo.

Dakle... nakon hrvanja s Combrayaem osjećam se vjerojatno kao ljudi koji preplivaju La Manche. Nitko te na taj pothvat nije silio, nećeš dobiti nikakvu nagradu, ali nadvladao si nesmiljene sile prirode i nadišao samoga sebe.

Odajući poštovanje Marcelu Proustu i njegovu vrijednu doprinosu prozi početka 20. st, moram očitovati kako od mene vjerojatno nikada neće nastati iskreni proustoljubac. U prosudbi ću amaterski, jer sam, jel' te, amater, uzeti „pars pro toto“, nisam se spremna hvatati u koštac s njegovim cjelokupnim opusom. Moguće je kako sam još jednom odabrala nepovoljan životni trenutak za praćenje vrludave Marcelove misli, ali sve je izglednije kako savršenih trenutaka za takve podvige neće ni biti. U mirovini ću vjerojatno imati mrenu ili glaukom koji mi neće dati blizu knjizi. Otimajući krnje trenutke kaotične svakodnevice za čitanje u mreži njegovih kompleksnih opisa i reminiscencija gubim se kao magare u magli, da se poslužim samim Proustovim riječima. Šalim se, naravno. Kada bi Proust želio opisati gubljenje u svojim mislima, učinio bi to na barem trideset stranica formata A4 pisano fontom 9 Times New Roman. Bez proreda.

Pišući ovo znam da Proustu činim nepravdu iz jednostavnog razloga – nismo kompatibilni plesni partneri. Čitač koji nekom autoru može činio pravdu mora čitati djelo na način kojim je pisano; u ovom slučaju polagano, svjesno, analitički i duboko refleksivno. Koliko god pokušavala disciplinirati svoju narav, sa stopostotnom sigurnošću mogu izjaviti kako nikada neću biti u stanju postići Proustovu razinu onoga što bi koji milenijalac nazvao „mindfulnesom“. Drhturenje nad ljepotom glogova cvijeta, uspoređivanje boja oblaka s karanfilima i hortenzijama, posvećivanje iznimne pozornosti pojavama i odnosima među raznim bićima, predmetima i događajima meni ne dolaze naravno. Mogu mirno ustvrditi kako takve značajke nisam uočila ni kod jednog djeteta koje sam u životu upoznala. A okružena sam s djecom i na poslu i u privatnom životu. Budimo realni, malo je neobično ranu djetinju dob provesti diveći se glogovom cvijetu i još k tomu premišljati o njemu uzduž i podrijetlo. "Radnju, dajte mi radnju! 'Ajmo, malo akcije!"; sve u meni viče dok se njegove misli sporo razlijevaju stranicama! 
Premda Proustov književni izričaj, sudeći po Combrayu, vjerojatno nikada neće biti „my cup of tea“, moram istaknuti kako sam u njegovom pisanju otkrila divnih stvari. Premda sam sebe sumnja, Proust je nedvojbeno veliki književni talent. Ne znam je li ga itko u to uspio do kraja uvjeriti za života, ali ako nije, nek' zna kako i ja to shvaćam, jer mu je to zasigurno o odsudne važnosti za vječno blaženstvo. Čitav Combray prožimaju note suptilne duhovitosti, prikrivena simbolika,  majstor je analize pojava i odnosa, a portrete svojih likova boja naoko jednodimenzionalno, pastelnim tonovima, da bi završio raskrinkavši ih bez imalo zloće. Impresionistički opisi događaja i mjesta također imaju svoju draž, a ne mogu poreći da mi se sviđa što plemenitost duha koju tako vješto opisuje pretpostavlja drugim čovjekovim značajkama. Naposlijetku, tu je naravno dubina misli i opažanja koja prožima čitavo djelo isplaćuje donekle odsutnost radnje. Izdvojit ću neke koje mi progovaraju na osobit način."Činjenice ne prodiru u svijet u kojem žive naša vjerovanja." Dijelim Swanov stav o medijima: "Ja predbacujem novinama što nam pažnju svakoga dana vezuju uz beznačajne stvari, dok svega tri ili četiri puta u životu nailazimo na knjige u kojima možemo pročitati nešto bitno."Slažem se i s njegovom tvrdnjom kako je "naša...društvena ličnost djelo mišljenja drugih ljudi." Djelo me potaknulo na tri stvari: ispeći madeleins kolačiće; istražiti mjesto Combray i proučito glog u cvatu. Check, check and check. Zadovoljna sam madeleinsima, Combray je ljupko mjesto bogate povijesti, a o glogu sam već dovoljno pisala. Da zaključim: „Ha, in your face Combray! Sredila sam te!" ;)