Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere

Osobe koje ne razlikuju boje ili nemaju sposobnost uočavanje određene boje ili tona u skupu boja nazivamo daltonistima.  

Za ljude koji ne uočavaju ljepotu književnog žanra SF ostvarenja ne postoji konkretan, jednoznačan izraz, no svakako bih se svrstala među ekipu koja je tom sposobnošću zakinuta. Dala sam priliku žanru, nije da nisam, no ne odgovara mi niti u jednom obliku. Razumije se kako sam iz općekulturnih i društvenih razloga pogledala prvih nekoliko nastavaka „Ratova zvijezda“. Ništa. Silom prilika krajem ''90-ih pratila sam seriju „Crveni patuljak“ (*nije da je devedesetih baš bilo pravog izbora na TV-u. Ako si želio dangubiti, gledao si ono što ti HRT pruža). Jao! 
Jedina iznimka od ovog mog, inače čvrstog pravila, je serijal „Zvjezdane staze: Nova generacija“. Fan sam kapetana Picarda. Zašto, ne pitajte. Ne bih rekla kako mi nedostaje mašte. Bajke, legende i mitove volim, jednostavno se ne mogu uživjeti u ambijent SF-a. Parafrazirat ću svog prof. Matulića – između mene i SF-a nikada se nije razvio „eros“.

Čitanja „Vodiča kroz galaksiju za autostopere“ latila sam se iz poštovanje  prema utjecaju koji je ovo djelo imalo na pop-kulturu kraja dvadesetog stoljeća, a čije se implikacije protežu sve do danas. Osim toga, djelo i ja smo vršnjaci, „izdani“ smo iste godine, pa me primila generacijska solidarnost... 

Nakon prvih pročitanih stranica bilo mi je jasno kako bih djelo bolje doživjela da sam ga pročitala u ranijoj životnoj dobi dok sam se u obveznoj lektiri hrvala s Ibsenom i Proustom kojima nisam bila dorasla ni na jednoj svojoj  teenagerskoj razini. Još jednom loš „tajming“. Bez obzira na te intrizične preprjeke koje u mom mikro-kozmosu Vodič neće svrstati među top pet najdražih knjiga, moram reći kako Adamsu skidam kapu na zanimljivoj ideji, humoru, mašti i vizionarskim sposobnostima. Neka dostignuća s polja informatike i tehnologije koja on opisuje danas su dio naše svakodnevice, ali krajem ''70-ih godina prošlog stoljeća ih je zaista bilo teško i zamisliti. Čovjek je poput Julesa Vernea bio ispred svoga vremena. Da ste u mom kraju u to doba pričali o e-knjigama, proglasili bi kako ste šenuli pameću i dobili biste etiketu seoske bene koje se ne biste riješili do kraja života, ni u slučaju da ste dobili Kyoto nagradu za naprednu tehnologiju.

Nego, vratimo se djelu. Vodič se čita s lakoćom, likovi su dovoljno zanimljivi da ti zadrže pozornost premda više ne pratiš tijek radnje. Komu su mili britanski humor i satira, zasigurno će ih pronaći u knjizi, nenametljivo se protežu čitavim djelom. Gradeći likove, radnju i ambijent u kojem se radnja odvija, Adams je umijeće bizarnog doveo na zavidnu razinu. Želite li u djelu pronaći lagano izrugivanje suvremenom svjetskom poretku, društvenim odnosima ili ljudskoj naravi; prionite štivu, neće vam uzmanjkati materijala za to. Nastojite li pronaći odgovor na temeljno čovjekovo pitanje za kojim filozofija i telologija tisućljećima traga, ne bojte se, Adams ga ima. Samo... ne zna točno kako je ono uopće to temeljno pitanje glasilo. Čitajući djelo dobila sam poticaj istražiti Adamsov utjecaj na suvremenu pop-kulturu. Znači li to kako sam postala vatreni obožavatelj Radioheada, Pink Floyda ili Monty Pythona? Ni blizu, ali sad barem znam o čemu je riječ! ;) Ukupan dojam koji je knjiga ostavila na mene mogao bi se usporediti s osjećajem kad dijete pita mamu ima li što slatko u kući, a ona odgovori „Uzmi jabuku!“ Jabuke su krasno, slasno i vrlo zdravo voće, ali ako ti se jede čokolada, nema te jabuke koja će udovoljiti tvom teku.