Dnevnik čitanja gospođe G.

Nisam bila osobito dobar učenik u osnovnoj školi, a u srednjoj sam konačan zalet uhvatila tek u trećem razredu. U osnovnoj me školi ponešto i zanimalo, u srednjoj gotovo ništa izuzev povijesti, hrvatskog jezika i geografije. Fakultet je bio posve druga priča. Odabrala sam ga, na čuđenje okoline, u zadnjoj rundi odluka za prve prijemne rokove. Nikada nisam zbog tog, ponešto impulzivnog odabira zažalila. Uživala sam u svom studiju, koliko god dugotrajan i naporan bio. A bio je dugotrajan, vjerujte mi. Studirala sam u predbolonjskoj epohi, ergo, imali smo milijun kolegija,  izbornih predmeta, seminara i vježbi. Divila sam se profesorima (onima pred kojima nisam strepjela ili se oholo snebivala nad njihovim pedagoškim metodama), uživala sam u predavanjima (u onima s kojih nisam markirala na konstruktivne rasprave uz kavu  s kolegama), pomno sam čitala svu literaturu (osim ako je kolegij bio baš dosadan), nisam prepisivala na ispitima (možda ipak jednom jesam, grčki), a blefir...

Sakura Nisam vam nešto od ljubavnih romana  u zadnje vrijeme. Ne podcjenjujem žanr, dapače, samo sam trenutno u životnom razdoblju kada se ne mogu uživjeti u romantične pripovijesti. Gledam postapokaliptično uređenje svoga doma na kojem mogu zahvaliti svojem diy sklonom potomstvu  i slušam njihove zaigrane uzvike koji na mahove podsjećaju na uvodne scene "Planeta majmuna" i zaključujem kako ljubavni roman traži mirnije ozračje. Možda mi zato bolje odgovaraju krimići i trileri, a ne ustručavam se ni povijesnih ratnih saga....  Opet, mislim kako mirne duše mogu reći kako mi ljubavni romani nemaju što zamjeriti. Načitala sam ih se poprilično u mladosti. Kad kažem mladost, mislim napose na vremensko raudoblje od drugog do petog razreda osnovne škole. Odrasla sam na selu, školska knjižnica je bila oskudno opremljena mahom lektirnim štivom, pa su se knjigoljupci-aspiranti morali oslanjati na privatne knjižnice svojih tetaka i stričeva, susjeda i roditelja školskih kole...

Prije nekoliko tjedana vijesti iz svijeta sve češće su spominjale novu prijetnju čovječanstvu evidentiranu šifrom  COVID-19. Sluteći kako njegov zlokobni stisak neće ostaviti pošteđen niti jedan dio svijeta, palo mi je na pamet da se za svaki slučaj opskrbim zalihom knjiga koje bih mogla pročitati u izolaciji o kojoj se počelo govoriti. Dan prije njezinog zatvaranja posjetila sam našu gradsku knjižnicu, vratila knjige koje sam dugovala, produžila dvije koje sam imala doma i to je bilo to. Pravodobno sam se dosjetila kako ću vjerojatno neodređeno dug period doma biti sama s petogodišnjakom, trogodišnjakom i bebom od devet mjeseci  što je i meni, kroničnom optimistu, dalo zaključiti kako će vrijeme posvećeno čitanju ostati u mojoj mašti. "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" Harukija Murakamija posljednja je knjiga koju sam pročitala u miru prije karantene koja nam je pretumbala svakodnevicu. (Čitam ponovo "pročitala u miru" i smijem se sebi koja je ...

Pregledavam malo naslove knjiga o kojima sam dijelila svoje razmišljanje ovdje na blogu i zaključujem kako bi se netko mogao grdno prevariti što se tiče mojih literarnih preferencija pa, ne daj Bože, zaključiti, kako volim samo birane književne zalogajčiće. Premda u zadnje vrijeme dajem nastojim dati više prostora "kvalitetnijim" naslovima,  ja sam zapravo čitalački svežder. Ne svejed. Svežder. Kad sam bila dijete, mama me redovito prekoravala zbog brzine kojom jedem i govorila mi da si ostavim vremena za disanje i žvakanje. (Svi koji znate moju mamu znate da je koristila bogatiji riječnik od ovoga!) Ruku na srce, moji obroci su doista manje nalikovali "blagovanju", a više "proždiranju" jer mi se jedenje uvijek činilo pukim gubljenjem vremena. Sama sebi sam često uputila sličan prigovor u vezi načina na koji čitam. Brzopleta sam i brzeljava u svemu čega se latim. Čitam brzo i stihijski. Dobro uočavam pojedinosti i dosta lako vežem činjenice pa to ugla...

Prije par godina borila sam se s raspetljavanjem  niti života novopečene majke dvojice malenih, dražesnih, ali vrlo zahtjevnih dječaka, povratkom na posao i kućanskim obavezama koje su se nemilosrdno i prijeteće nadvijale nad moje krhke živce. U to vrijeme nisam puno čitala. Kada bih i pronašla male vremenske procijepe u koje bih ugurala čitanje, nisam pronalazila štivo koje bi mi odgovaralo. Pohodi Gradskoj knjižnici morali su biti brzi i učinkoviti i nisu ostavljali prostora minucioznom pretraživanju  njezinih prepunih polica, a volje za prebiranje on line kataloga nedostaje mi i danas. Novi naslovi autora čijim sam djelima bila opčinjena više mi nisu stvarali zadovoljstvo. Djela o kojima govorim nisu gubila kvalitetu u odnosu na svoje prethodnike - ja sam se osjećala drugačije.  Omiljene teme su mi počele izazivati napetost i nelagodu. Ajd' da vas ne držim u napetosti: riječ je uglavnom o krimićima i trilerima. Camilla Läckberg čije krimiće sam čitala u dahu, našla ...

Mašta mi je vrlo živahna od kada mi pamćenje seže. Najdraže igre moga djetinjstva bile su iznalaženje novih jezika, tajnih lozinki, šifriranje poruka, rimovanje pjesmice, smišljanje brojalica i pripovijedanje događaja koje sam prije toga preradila prema kriterijima "samo neka bude što zanimljivije". Nisam se mogla nasititi čitanja bajki i drugih fantazmagorija koje bi se u mojoj glavi pretvarale u žive filmove sa mnogim različitim zapletima i završetcima. Nos mi je najčešće bio duboko u stripovima koji su bili najdostupniji izvor slikovitih priča s atipičnim, ali uvijek zadivljujućim junacima. Suživljavala sam se s problemima koji su mučili Zagora i Bleka Stenu, pratila avanture Mister Noa i drhtala pred misterijima s kojima se sučeljavao Dylan Dog. I danas sam majstor preuveličavanja, no taj dar koristim isključivo kada nekoga želim nasmijati  ili izbaciti bližnje iz takta . Je li mi ovo kasnije bilo od pomoći pri, recimo, pisanju zadaćnica? Naravno da nije. Čim bih vidj...