Dnevnik čitanja gospođe G.

Sakura Nisam vam nešto od ljubavnih romana  u zadnje vrijeme. Ne podcjenjujem žanr, dapače, samo sam trenutno u životnom razdoblju kada se ne mogu uživjeti u romantične pripovijesti. Gledam postapokaliptično uređenje svoga doma na kojem mogu zahvaliti svojem diy sklonom potomstvu  i slušam njihove zaigrane uzvike koji na mahove podsjećaju na uvodne scene "Planeta majmuna" i zaključujem kako ljubavni roman traži mirnije ozračje. Možda mi zato bolje odgovaraju krimići i trileri, a ne ustručavam se ni povijesnih ratnih saga....  Opet, mislim kako mirne duše mogu reći kako mi ljubavni romani nemaju što zamjeriti. Načitala sam ih se poprilično u mladosti. Kad kažem mladost, mislim napose na vremensko raudoblje od drugog do petog razreda osnovne škole. Odrasla sam na selu, školska knjižnica je bila oskudno opremljena mahom lektirnim štivom, pa su se knjigoljupci-aspiranti morali oslanjati na privatne knjižnice svojih tetaka i stričeva, susjeda i roditelja školskih kole...

Prije nekoliko tjedana vijesti iz svijeta sve češće su spominjale novu prijetnju čovječanstvu evidentiranu šifrom  COVID-19. Sluteći kako njegov zlokobni stisak neće ostaviti pošteđen niti jedan dio svijeta, palo mi je na pamet da se za svaki slučaj opskrbim zalihom knjiga koje bih mogla pročitati u izolaciji o kojoj se počelo govoriti. Dan prije njezinog zatvaranja posjetila sam našu gradsku knjižnicu, vratila knjige koje sam dugovala, produžila dvije koje sam imala doma i to je bilo to. Pravodobno sam se dosjetila kako ću vjerojatno neodređeno dug period doma biti sama s petogodišnjakom, trogodišnjakom i bebom od devet mjeseci  što je i meni, kroničnom optimistu, dalo zaključiti kako će vrijeme posvećeno čitanju ostati u mojoj mašti. "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" Harukija Murakamija posljednja je knjiga koju sam pročitala u miru prije karantene koja nam je pretumbala svakodnevicu. (Čitam ponovo "pročitala u miru" i smijem se sebi koja je ...

Pregledavam malo naslove knjiga o kojima sam dijelila svoje razmišljanje ovdje na blogu i zaključujem kako bi se netko mogao grdno prevariti što se tiče mojih literarnih preferencija pa, ne daj Bože, zaključiti, kako volim samo birane književne zalogajčiće. Premda u zadnje vrijeme dajem nastojim dati više prostora "kvalitetnijim" naslovima,  ja sam zapravo čitalački svežder. Ne svejed. Svežder. Kad sam bila dijete, mama me redovito prekoravala zbog brzine kojom jedem i govorila mi da si ostavim vremena za disanje i žvakanje. (Svi koji znate moju mamu znate da je koristila bogatiji riječnik od ovoga!) Ruku na srce, moji obroci su doista manje nalikovali "blagovanju", a više "proždiranju" jer mi se jedenje uvijek činilo pukim gubljenjem vremena. Sama sebi sam često uputila sličan prigovor u vezi načina na koji čitam. Brzopleta sam i brzeljava u svemu čega se latim. Čitam brzo i stihijski. Dobro uočavam pojedinosti i dosta lako vežem činjenice pa to ugla...