Dnevnik čitanja gospođe G.

Preuzeto via Tijekom svoje posljednje apsolventske godine nezgodnim stjecajem okolnosti kratko vrijeme sam iskusila čari podstanarskog studentskog života koji se dijelom odvijao u Čučerju. Tko god se obreo u Čučerju, nije se ondje našao slučajno jer se na ruti koja vodi u taj kraj teško naći i snaći uopće, a kamoli slučajno. Čučerju ne želim nanijeti nepravdu; to je divno, pitoreskno mjestašce  koje bih u ovom životnom stadiju i te kako znala cijeniti, ali studentu naviklom na urbani ritam velegrada i koloritnu vrevu studentskih domova ono nije bilo stanište iz snova. Ljetni ispitni rokovi bili su u punom jeku, kolege i kolegice su pripremali ispite punom parom, druženja nisu bila u kadru,  pa sam bila osuđena provesti neko vrijeme razmišljajući na tragu Kantove filozofije: što čovjek uopće o ičemu bitnom može znati, što trebam činiti sa svojim životom, čemu se mogu nadati s diplomom teološkog studija i tako u nedogled... Ukratko, stuštio se  na mene sav čemer koje...

Dolazim iz velike proširene obitelji, što ponekad može biti konfuzno (teško je pohvatati konce što-tko-kada-s kim te, pobogu, zašto?!), a ponekad se ta moja životna zadanost pokaže baš, baš odličnom. Naime, u masi ljudi različitih dobi, psihoza  karakternih osobitosti, sklonosti i interesa ziher ćeš naći nekoga tko ti je kompatibilan u nečemu, a još ste vezani krvnim sponama. Može li bolje? Može. Od svojih starijih rođaka naučila sam neke važne životne vještine koje neću navoditi jer su nam većini roditelji još uvijek živi i spremni na nama primijeniti neke manje popularne pedagoške metode aktualne u našim mlađim danima. S druge strane, zadivljujuće je gledati mlađe naraštaje svojih bratića i sestrični kako iz rumenih, bezubih, debeljuškastih napornih beba stasavaju u zrele, zanimljive, nadarene mlade ljude koji daju svoj doprinos obitelji i društvu. Geografski smo široko rasprostranjeni pa neke viđam rjeđe nego što bih željela, pa kad skužim da se razumijemo na više razina, s ...

Povremeno mi je potreban odmor i odmak od mog projekta nadoknađivanja lektirnog štiva. Zasitim se dubokoumlja, dumanja i rovanja po osjećajima, počnem čeznuti za nečim bliskijim i suvremenijim. Čini se kako duhovni "organizam" poput onog tjelesnoga traži ono što mu nedostaje. Neki put je to paleta složenih i profinjenih okusa,  a povremeno je potrebno nešto primitivnije, jednostavnije. Ako mi se jede kiki bombon, nema tog razvikanog steaka ili neznamti kakvog beluga kavijara koji bi ga mogao nadomjestiti. Jede mi se kikić. Ako mi je do štiva za razonodu, tekstovi u maniri "Rata i mira" samo će me raspigati.  A meni je postalo nasušno potrebno nešto vedro i optimistično. Ne nužno površno i jednodimenzionalno, ali bez tendencije da čovjeka baci u čemer i jadikovanje nad hudobnom sudbom svijeta. Baš kao u studentskim danima... nakon dvanaest sati poniranja u filozofske traktate, dodavanju svježih ideja skolastičkoj teologiji i drugih oblika učenja, moja prijateljica...