Dnevnik čitanja gospođe G.

Tijekom "formativnog" razdoblja svoga života bila sam sklona velikim promjenama raspoloženja, često su me zanosile snažne emocije zavidnih raspona. Kad sam se ljutila, bila sam nalik tornadu, brisala bih sve pred sobom, a radost bi me prelijevala poput najsnažnijeg tajfuna i nisam ju mogla zadržati za sebe. Svako novo iskustvo posve bi me obuzimalo, iz njega bih strastveno iscrpila sve što mi je moglo ponuditi. Gorljivo sam stajala uz svoje ideale. Plamtjela sam srdžbom nad svakom nepravdom, tresla se od jada nad neistinom, bila sam spremna na borbu s bilo kojom vjetrenjačom koja bi mi iskrsnula na putu. Čeznula sam do same svoje srži za nekom haljinom koju sam ugledala u izlogu, knjige i filmovi dramskog žanra bi me potresali do kostiju i tako bih mogla nastaviti do u nedogled. A onda sam neprimjetno uplovila u neku "zen" fazu. Primijetila sam kako me je minula ta moja nekidašnja žučljivost,  uzbuđenja su se razrijedila i nekako stišala. Sve je manje toga što ...

Akademika Pavla Pavličića, njegov bogat i marljiv rad na različitim područjima književnog stvaralaštva i znanosti cijenim od rane dobi. Kao dijete sam uživala u Trojici u trnju i Zelenom tigru, kasnije se moja simpatija prema njegovu stvaralaštvu produbila uz čitanje njegovih krimića. Krimići su, uzgred rečeno, ipak moj omiljeni "bezbibrižni" književni žanr, tu ne mogu biti nepristrana.  Djela koja Pavličić veže uz svoj rodni grad draga su mi i bliska na sasvim osobit način, jer u Gradu heroju  radim, a dio djetinjstva sam i sama provela ondje, pa mi ugođaj prijeratnog Vukovara koji se u tim djelima javlja priziva dragocjene uspomene na najljepši dio moje osobne povijesti.  Ova Pavličićeva knjiga se umnogome razlikuje od njegovih drugih djela koje sam do sada čitala, no nakon što sam se othrvala porivu da na njezinim stranicama tražim radnju, sveukupno gledajući na mene je ostavila dobar utisak.Adut ove knjige je stvaranje pomalo nostalgičnog ugođaja koji te poti...

Znate kako neki ljudi žaluju za trenutcima prohujale rane mladosti, mirisu nadanja koja su tada pupala, uzbuđenjima koja su je tkala...? E eee, ja ne igram za taj tim! Moj stav prema spomenutim prohujalim danima bi se mogao sažeti u tri riječi: "Ne ponovilo se!" Ovdje prije svega mislim na razdoblje koje se u stručnoj psihološkoj i pedagoškoj literaturi naziva adolescencijom. I sad me podilaze srsi kad je se sjetim! Traženje svoga mjesta pod suncem, ispitivanje svoje uloge u društvu, mukotrpno prihvaćanje svoga izgleda koji se mijenja, zaljubljivanja i odljubljivanja  na tjednoj bazi čiji su zapleti dostojni ekranizacije u vidu neke telenovele, školske obveze koje nemaju razumijevanje za tvoja unutarnja previranja... Neeeeee hvaaaaala, što se mene tiče!  Moja adolescencija je imala sasvim nezgodnu okolnost da se odvijala usred ratnih i poratnih zbivanja devedesetih godina posljednjeg stoljeća minulog milenija, pa si sad dočarajte situaciju - eksplozije iznutra, eksplozij...