Dnevnik čitanja gospođe G.

"Ubiti pticu rugalicu" djelo je koje me, na moje iskreno iznenađenje, osvojilo iz prve i za koje mogu ustvrditi kako nam je ovo prvi susret, no vjerujem ne i posljednji. Ovaj kratki, sadržajni roman svakako ću preporučiti mladim ljudima koji jedva čekaju čuti u kojem smjeru trebaju upraviti svoje čitalačke preferencije, posebice svojim osmašima voljnima preuzeti na sebe dodatne zadaće i promišljati o dubljim životnim pitanjima.  (Mooooožda se nađe i do troje takvih po generaciji... u čitavoj Hrvatskoj... 😂)  Rado bih rekla kako sam djelu pristupila otvorena duha, no u tom slučaju ne bih govorila istinu, što izbjegavam, jer mi je majka zarana usadila istinoljubivost u srce. I kosti. Šibom. Duga priča... Koliko god se čovjek trudio izbjeći zamku unaprijed stvorenog stava; književnim klasicima o kojima se u društvu, školama, medijima, socijalnim mrežama mnogo raspravlja teško je pristupiti posve nepristrano. Posuđujući ovo djelo u knjižnici, duboko sam uzdahnula znajući ka...

Moja mama je eminentni predstavnik vrste skupljača svega od čega se može stvoriti neka kolekcija.  Opčinjenost određenom kolekcijom možda nije uvijek dugog vijeka, no predaje joj se potpuno. Od ranog djetinjstva pamtim kako s velikom strašću pristupa nabavljanju i pohrani predmeta koji za nju, njezinu djecu ili unučad imaju neku ljepotu ili vrijednost. A kad ju kolekcionarski žar obuzme,  bolje joj se umaknuti s puta. Za mene i brata je skupljala sličice za albume Životinjskog carstva, odricala se svojih malih luksuza i radosti kako bi meni stvorila kolekciju "Mikijevih zabavnika" i "Mikijevih almanaha", a dobro se sjećam i kako se grdno naljutila kada sam teško prikupljenu zbirku biranih šarenih i rijetkih salveta povjerila na "čuvanje" školskoj kolegici koja me uvjerila kako ćemo ih od tada zajedno skupljati. Nepotrebno je naglašavati kako je bjesomučno prikupljanje ručnika, posteljine i kuhinjskih krpa kad se dosjetila kako će njezinoj jedinici treba...