Dnevnik čitanja gospođe G.

Osobe koje ne razlikuju boje ili nemaju sposobnost uočavanje određene boje ili tona u skupu boja nazivamo daltonistima.    Za ljude koji ne uočavaju ljepotu književnog žanra SF ostvarenja ne postoji konkretan, jednoznačan izraz, no svakako bih se svrstala među ekipu koja je tom sposobnošću zakinuta. Dala sam priliku žanru, nije da nisam, no ne odgovara mi niti u jednom obliku. Razumije se kako sam iz općekulturnih i društvenih razloga pogledala prvih nekoliko nastavaka „Ratova zvijezda“. Ništa. Silom prilika krajem ''90-ih pratila sam seriju „Crveni patuljak“ (*nije da je devedesetih baš bilo pravog izbora na TV-u. Ako si želio dangubiti, gledao si ono što ti HRT pruža). Jao!  Jedina iznimka od ovog mog, inače čvrstog pravila, je serijal „Zvjezdane staze: Nova generacija“. Fan sam kapetana Picarda. Zašto, ne pitajte. Ne bih rekla kako mi nedostaje mašte. Bajke, legende i mitove volim, jednostavno se ne mogu uživjeti u ambijent SF-a. Parafrazirat ću svog prof. Matul...

Samo za one koji teško žive bez mog osvrta na životne stvarnosti... Za sve koji su se mogli zapitati što bi tamo neka Sani mislila o Marcelu Proustu: S uzdahom neizmjernog olakšanja mogu reći kako je Proustov Combray za mene konačno „ad acta“. Preko dvadeset godina nakon školskih sati na kojima je prof. Bubalo ustrajala na ideji da u nezainteresirane umove mladih pitomica ekonomske i trgovačke škole Ivana Domca u Vinkovcima usadi ljubav prema hvalevrijednoj, kvalitetnoj literaturi, njezini napori konačno donose roda! Tada sam Prousta i manje-više svakog autore lektirnih djela bez velike selekcije svrstavala u  dvije dosta obuhvatne kategorije: "ajmemeni" i "ubiboždosade". Zanimalo me hoće li sazrijevanje osobnosti donijeti ozbiljnu promjenu književnih preferencija i dati mi novi pogled na stara štiva. Ispalo je da nije došlo do senzacionalne promjene preferencija, ali sam barem postala odlučnija u provođenju nakana u djelo. Dakle... nakon hrvanja s ...